Nogometna igračka

Prema šturim podacima talijanski premijer trenutačno posjeduje oko 150 tvrtki, desetak vila diljem svijeta i tri jahte. Magazin Forbes procjenjuje da je ‘težak’ oko deset milijardi dolara, ali to se odnosi samo na njegove najveće kompanije i velike udjele u drugim tvrtkama. Ostalo, poput nogometnoga kluba AC Milana, nije uračunano, a zacijelo je također riječ o milijardama. Koliko zapravo ima ne zna nitko, a možda ni sâm Berlusconi. Kada je u javnosti otkriveno da je prijateljicama noći plaćao za ljubav, odgovorio je kako bi svaki Talijan htio biti kao on, iako su mu 73 godine. Suprugu je zaprijedio tužbom kada ga je prozvala za guranje starleta u Europski parlament. Silne optužbe za korupciju koje ga prate iskoristio je kako bi zaključio da je najprogonjeniji čovjek u povijesti čovječanstva. Njemačkom političaru koji ga je kritizirao poručio je da ima prijatelja koji snima film o nacističkim logorima te da baš njega vidi kao idealnog za ulogu čuvara.

Talijanski premijer i treći najbogatiji čovjek u toj zemlji Silvio Berlusconi oduvijek je znao odgovoriti na kritiku i optužbu. Dapače, pritom bi obično i prešao granicu normalne komunikacije pa bi drugu stranu vrijedao poput sajmišnog trgovca, a ne čelnika države iz kluba G8. No, uvijek bi se nekako, pomoću trikova i tko zna kakvih sve metoda, na kraju izvukao. S rastom političke moći rasla mu je i ona financijska. Stječe se dojam da mu zaista nitko ne može stati na kraj. I onda je uslijedio šok. Prije desetak dana talijanski suci, oni ustavni i administrativni, srušili su mu cijeli svijet na glavu. ‘Opalili’ su ga po dvije stvari koje najviše voli: po novcu i odmah zatim po političkoj nedodirljivosti.

Najprije je u ponedjeljak proglašen krivim za korupcijsku aferu iz 1990. godine, kada je njegova kompanija Fininvest pod sumnjivim i nezakonitim okolnostima preuzela izdavačku tvrtku Mondadori i tako oštetila drugog takmaca CIR. Berlusconi, odnosno Fininvest, na njegov račun stoga odmah sada mora platiti odštetu od vrtoglavih 750 milijuna eura. Najvišu koju je jedan talijanski sud ikada dosudio. Premijer je najavio žalbu i rekao da nije zabrinut, ali stvarne razmjere štete umjesto njega priznale su novine čiji je vlasnik, Il Giornale, koje su kaznu nazvale atomskom bombom koja će ‘Fininvest baciti na koljena’.

Samo dva dana poslije Ustavni sud Italije Berlusconiju je oduzeo imunitet. Obrazloženo je da zakon koji mu je pružao tu pogodnost, tj. nemogućnost kaznenog progona krši načelo jednakosti svih građana pred zakonom. Zanimljivo je da je Zakon o imunitetu bio jedan od prvih koji je Berlusconi nametnuo kada je lani osvojio treći premijerski mandat. Osim sebe samoga njime je zaštitio još tri osobe na najvišim državnim funkcijama. Kad se dan poslije pribrao od šoka, obrušio se na suce kao na ‘ljevičare’ te najavio da će se boriti jer je osnažen takvom odlukom.

Prije privremeno suspendirane optužbe koje će ga na taj način ponovno sustići – za utaju poreza, davanje mita i korupciju te za pokušaj podmićivanja oporbenih senatora – nazvao je smiješnima. No, čini se da je prvi put zakasnio jer su naslovi brojnih svjetskih medija već počeli vrišati ‘Ruši se Berlusconijevo carstvo.’ Iako će se mnogi zbog toga pozabaviti utjecajem takvih tektonskih poremećaja na talijansko gospodarstvo, na njezinu političku stabilnost i vladu desnog centra, a možda i na ugled te zemlje, mi smo se odlučili pozabaviti Berlusconijevom imovinom. Naravno, pritom i nizom optužbi koje osporavaju legalnost načina na koji ju je stjecao posljednjih pola stoljeća.

Zanimljiv detalj u ovoj tako tipičnoj talijanskoj priči svakako je i podatak da je protiv Berlusconija tijekom posljednjih 14 godina pokrenuto stotinjak sudskih postupaka. Pritom je održano 2.560 sudskih ročišta u kojima je sudjelovalo 900 sudaca i tužitelja. Odvjetnicima koji su ga branili Berlusconi je platio 180 milijuna eura naknada. Među njegovim braniteljima i sadašnji je predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy. Valja reći i to da je magazin Forbes talijanskog tajkuna i premijera lani pročitao na ‘težinu’ od 9,4 milijarde dolara, dakle za 2,3 milijarde manje nego godinu prije. No, opet tipično talijanski, čak i najveći istraživački novinari današnje priznaju da cjelovitu sliku Berlusconijeva osobnog bogatstva nije moguće sastaviti. Vjerojatno ni on sam to nije u stanju. Kao što nije bila ni supruga od koje se nedavno odlučio razvesti pa je bila primorana angažirati niz odvjetnika kako bi utvrdili što se može podijeliti.

Ono pak što je jasno, osim šturog podatka da trenutačno posjeduje oko 150 tvrtki, desetak vila diljem svijeta i tri jahte, odnosi se na njegove najveće kompanije i na one u kojima ima velike udjele. Među njima se izdvajaju Fininvest, središnja kompanija, s lanjskih 6,3 milijarde eura prihoda. Mediasets, u kojem je objedinjeno Berlusconijevo medijsko carstvo 2008. je upravljao 4,2 milijarde eura. Mondadori, izdavačka kuća, 865 milijuna eura. Koliko su zaradili Medusa, najveća talijanska filmsko-produktivna kompanija, Endemol (75 posto tvrtke platio pet milijardi eura), koji je jedan od najvećih europskih filmskih produkcijskih centara, i AC Milan, nogometni klub također u Berlusconijevu vlasništvu, nije poznato, ali je ukupno gledano također vjerojatno riječ o milijardama. Naravno, pritom ne treba zaboraviti niti bankarsko-osiguravateljsku kompaniju Mediolanum, čija je vrijednost najmanje 20 milijardi eura, a Fininvest je u njoj vlasnik 36 posto udjela.

Unatoč ovim gotovo nevjerovatnim brojkama recesija je i u Berlusconijevu slučaju učinila dovoljno štete da on danas zapravo ne zna odakle, pod koliko-toliko pristojnim uvjetima, namaknuti 750 milijuna potrebnih za plaćanje odštete za Mondadori. Naime, ta kompanija zbog krize trenutačno navodno ne vrijedi više od 400 milijuna eura. Fininvest, koji će kaznu platiti, u ovom je trenutku bankama dužan oko 1,3 milijarde eura.

Da su se stvari pomalo otele kontroli, odnosno da je Berlusconi pomalo i uplašen takvim razvojem događaja potvrđuje podatak da se, što dosad ipak nije bio slučaj, obrušio čak i na predsjednika republike Giorgia Napolitana. Optužio ga je da se kao ljevičar namjerno nije za njega zauzeo na Ustavnom sudu kako bi se izbjeglo uklanjanje imuniteta. Koalicijskog partnera, šefa Sjeverne lige Umberta Bossija, čak je nagovorio da sazove javne prosvjede kako bi ga obranio. ‘Lovac je postao lovina’, uskliknuli su radosno novinari od The Economist do La Republike, dakle svi koje je Berlusconi dosad tužio i redovito gubio sporove. Tko im stoga može zamjeriti što se sada pomalo i naslađuju te vjerojatno oštre pera kako bi se ponovo obrašili na premijera. Uostalom, on nipošto nije netko tko se ne bi znao obraniti. I tako je od samog početka njegove poduzetničke i političke karijere.

Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća njegov poslovni uspon počinje u građevinskom biznisu. S novcem iz nepoznatog izvora (prva sumnja za suradnju s mafijom) tada je sagradio stambeno naselje s 3.500 stanova, Milano 2. Do danas nije otkriveno tko je službeno stajao iza njega i podupirao ga. Sigurno je samo da u takav grandiozni projekt nije mogao ući sam. U svijet medija, gdje danas figura kao mogul i magnat, ušao je 1973. godine tako što je osnovao malu kablovsku televiziju Telemilano koja je opsluživala navedeno naselje. Ubrzo je kupio još dva kanala i 1977. počeo s analognim emitiranjem programa. Samo godinu poslije pokrenut će medijsku grupu Fininvest, koja je do 1983. već zarađivala, pre računano u današnje vrijednosti, oko 260 milijuna eura. Iz tog vremena ostat će upamćena Berlusconijeva spretnost u ‘zamračivanju’ novca kroz komplicirani sustav holdinga. Kupnjom niza manjih televizija uskoro je svoju podigao do nacionalne mreže. Prvi privatni kanal u državi Canale 5 bio je njegova beba, a za njim su slijedili i Italia1 te Rete4. U stvaranju prve i jedine komercijalne televizije tada mu je pomagao generalni sekretar Socijalističke partije Italije i premijer Bettino Craxi. Državni RAI izgubio je monopol zbog Berlusconija. Kako je njegovo medijsko carstvo raslo, tako je i nacionalna televizija gubila udio na tržištu. Devedesetih godina taj omjer je već bio 50 prema 50, ali uz bitan dodatak najnažnije oglasičke tvrtke u zemlji Publitalia koja je bila, naravno, Berlusconijeva. Pritisnut brojnim tužbama i strahom od gubitka vlasništva on se već tada počeo oslanjati na prokušanu metodu prepisivanja imovine na članove obitelji. Tako je njegov brat Paolo postao vlasnik novina Il Giornale. Najstarija kćer Marina zasjela je na čelo uprava Fininvesta i Mediaseta. Drugoj suprzi s kojom se nedavno razlišao Veronica Lario prepisao je novine Il Foglio, vrlo utjecajne na desnici.

Pritisnut presudom prema kojoj mora platiti 750 milijuna eura za slučaj Mondadori, Berlusconi se našao u situaciji da možda bude primoran prodati najdražu igračku iz vlastitog portfelja – nogometni klub Milan. Već se pojavio i potencijalni kupac, albanski naftni magnat Rezart Taci, koji je za klub ponudio 700 milijuna. Berlusconi ga je telefonski odbio. Rekao mi je da nema namjeru prodati klub, ali znam da će me uzeti u obzir ako se predomisli – izjavio je. Istu vijest objavila je i Uprava Fininvesta, no analitičari procjenjuju da je riječ samo o podizanju cijene jer Berlusconi trenutačno nema boljeg načina da riješi problem u kojem se našao.

Zbog zatiranja medijskih sloboda međunarodne novinarske organizacije prozivaju ga tiraninom, a Italiju zemljom najmanjih sloboda u EU. Uzmu li se u obzir njegovi motivi, a to je rast utjecaja i osobne financijske moći, ne čudi zašto se tako uporno služi metodama kojima u pravilu na kraju sude suci i tužitelji. Neke pak Berlusconijeve poslove čak ni spremnija pravosuđa od talijanskoga teško mogu dokučiti, a kamoli procesuirati. Tu se svakako misli na njegove poslove, još nije jasno koliko državne ili privatne, s Vladimirovom Putinom i pukovnikom Gadafijem. S ruskim kolegom i Gazpromom tako je potpisao ugovor za gradnju 10 milijardi dolara vrijednog Južnog cjevovoda kojim bi prema Europi trebali krenuti dalekoistočni energenti. U isto vrijeme EU, čiji je i Italija član, zalagala se za gradnju Nabucco cjevovoda. S Gadafijem je pak dogovorio plaćanje ratne odštete Libiji, ali i libijsko ulaganje u talijansko gospodarstvo i tvrtke. Teško je govoriti je li na spomenutim poslovima zaradila i koja od 150 njegovih tvrtki.

Jednako kao što se sumnja, a neki i tvrde da je Berlusconi u politiku i ušao jedino zato što su mu početkom 90-ih godina tvrtke bile na rubu bankrota. Spretnim vladanjem (tri premijerska mandata i nekoliko ministarskih mjesta) ubrzo se i bilanca počela popravljati. Ovisnost javnosti o svojim verbalnim akrobacijama Berlusconi je doveo do savršenstva. Pa ipak postoji i drugačija ovisnost koju je razvio. Naime, samo u Mediasetu on trenutačno zapošljava 6.300 ljudi, od čega ih 1.200 radi u Španjolskoj na njegovoj tv-postaji Telecinco. Uz brojne magazine, novine i marketinške agencije tako je zapravo prikupio cijelu vojsku utjecajnih medijskih ljudi koji braneći njega zapravo brane svoju egzistenciju. I to čine čak i kad se ne slažu s ekscentričnim gazdom. Uostalom, lani je u toj kompaniji putem dividende podijelio 489 milijuna eura. Krake ove tvrtke raširio je sve do malih ekranova i televizijskih signala u Kini. Dakle, ponovo daleko od talijanskih poreznika i istražitelja. Nedavno je čak najavio i preuzimanje nacionalnoga telefonskog operatera od Španjolaca, a sve uz objašnjenje da je to stvar talijanskog ponosa i stabilnosti.

Ukidanjem imuniteta nema sumnje da će Berlusconi sada ipak stati na loptu. Pred njim je novi ciklus sudjenja zbog korupcije. I zbog toga galami na sav glas. Sposoban kakav već jest na taj način, koliko god to zvučalo nevjerojatno, ponovno puni vlastite džepove. Naime, upravo su objavljeni podaci da su zbog presude za Mondadori i odluke Ustavnog suda skočile naklade svih talijanskih novina. Naravno, i onih Berlusconijevih.