BUDUĆNOST

Neki od predsjedničkih kandidata možda su opušteniji na Facebooku i Twitteru, no nitko još nije pokrenuo raspravu s korisnicima i tako aktivirao povratni smjer komunikacije. Primjer neadekvatnog korištenja socijalnih medija je Nadan Vidošević koji na Facebooku govori o sebi u trećem licu te naprosto kopira sadržaje drugih medija koji govore o njegovoj kandidaturi.

No, posljednjih dana Vidoševićev izjave s Facebooka počeli su prenositi televizija i tisak, pa je on u tom pogledu, kaže Gelo, napravio najveći proboj od svih kandidata integrirajući klasične s novim medijima.

Andrija Hebrang nije ni počeo komunikaciju, jednosmjernu ili dvo-smjernu, dok je Vesna Škare Ožbolt počela integrirati svoje Web 2.0 kanale s drugim internetskim i klasičnim medijima.

Pravi potencijal Facebooka, smatra Gelo, mogao bi se pokazati u slučaju foto-finija u drugom krugu predsjedničkih izbora, kada bi upravo Internet mogao postati jezičac na vagi koji će prevagnuti u korist pobjednika.

Sada treba u komunikacijskoj strategiji staviti naglasak na tisak i nametnuti svoje teme. Tko to uspije lako će prezentirati imidž putem elektroničkih medija, smatra Zoran Tomić, profesor na FPZ-u.

Ova kampanja će biti slična onoj za gradonačelnike utoliko što su birači razočarani strankama i spremni su prihvatiti nezavisne kandidate, dodaje Krešimir Macan, manjgura.

To je nit vodilja, poveznica koja povezuje početak i završetak komunikacijske strategije. No kao znanstvenik koji radi i doktorirao je na tom području, ne primjećujem tu logiku u kampanjama – kaže Tomić. Njegov je stav da će na hrvatskim predsjedničkim izborima za reting kandidata biti presudna neposredna komunikacija.

Bez obzira koliko dobro izgledate, koliko ste predsjednički materijal odnosno koliko dobar imidž imali, birači žele da se s njim rukujete. Kandidat koji stisne više ruku birača u neposrednom kontaktu bit će u prednosti u odnosu na kandidata s nešto boljim imidžem. Pojednostavljeno, kandidat koji izliže najviše potplata cipela i dobije žuljeve na rukama od rukovanja mogao bi na kraju kampanje biti u prednosti. Prednost takvog pristupa u kampanji jest to što sam kandidat ima priliku u neposrednom kontaktu izravno plasirati svoju biračku poruku.

U početnoj fazi kampanje, poručuje Tomić, dominantnu ulogu kanala komunikacije ima tisak jer omogućuje da se plasiraju teme, i određena promišljanja koja se mogu u puno većoj mjeri obrazložiti za razliku od elektroničkih medija gdje je zbog strukture medija ipak manje prostora za takve PR strategije.

U elektroničkim medijima prođaje se dojam, a ne stavovi. Upravo sada treba u komunikacijskoj strategiji staviti naglasak na tisak, a time na dnevni red javnosti nametnuti svoje teme. Tko to uspije, lako će poslije biračima prezentirati imidž putem elektroničkih medija – smatra Tomić. Tako će idealna komunikacijska strategija uspjeti u posljednjoj fazi političke kampanje, fazi imidža, maksimalno iskoristi elektronički medij.

U toj fazi na snagu nastupa i najskuplji dio marketinškog dijela predsjedničke kampanje, a to je zakup oglasnog prostora. Ozbiljna predsjednička kampanja, prema procjenama stručnjaka, stoji minimalno pet milijuna kuna. Od tog iznosa polovina ide na zakup prostora u medijima, a 10 do 15 posto ide marketinškoj agenciji koja dizajnira plakate i producira spotove, a otprilike još toliko PR agenciji koja postavlja cjelokupnu komunikacijsku strategiju.

Razvijene zemlje pokazuju da bi se Vlada u strategiji industrijskog razvoja trebala fokusirati na tri do četiri glavne industrije, jer više od toga neće imati učinka – procjenjuje Preveden.

Domagoj Milošević, predsjednik Uprave Pastora, ne vjeruje u brze i ozbiljnije promjene u hrvatskoj industriji, barem ne dok država ne smanji svoj udjel i utjecaj u gospodarstvu: – Veći napredak nemoguće je očekivati bez sveukupnoga društvenog napretka koji mora uključiti reformu državne i lokalne administracije, fleksibilniji Zakon o radu, smanjenja poreznog i neporeznog opterećenja, velikog ulaganja u obrazovanje te reorganizaciju sustava državnih poticaja – uvjerava.

Milošević misli da većina današnje industrije dugoročno može preživjeti (poljoprivreda, prehrambena industrija, turizam) ali je problem u nekonkurentnosti: – Bojim se da se većina naših problema može svesti na ključno pitanje: jesmo li u kapitalizmu ili nismo? Želimo li tržišno, privatno gospodarstvo ili ne? Budu li odgovori na ta pitanja pozitivni, navedeni sektori ali i neki drugi imaju budućnost. I brodogradnja može postati pokretač izvozne metalne industrije, ali oslobođena državnog i utjecaja sindikata koji se bave pravima radnika, a ne poslovnom politikom, strategijom i privatizacijom – kaže Milošević.

Turizam i prateće djelatnosti najveći su potencijal, no smatra da mnogo više pozornosti trebamo posvetiti energetici. Uz veća ulaganja možemo potaknuti i industrije koje stvaraju veliku dodanu vrijednost i omogućuju zapošljavanje skupe radne snage, a to su farmaceutska industrija, biotehnologija, informatika.

No Hrvatska ne treba bježati od industrija koje su posljednjih godina najviše gurale BDP. Građevinarstvo ima velik potencijal, jer sudjeluje u gradnji novih turističkih kompleksa i prateće infrastrukture, od zračnih luka do megamarina. No ono ima velike šanse i u regiji. Jugoistočna je Europa najveći potencijal rasta i razvoja u i izvan EU, što je dodatni zamašnjak za naše građevinarne i prateće industrije, tvrdi Milošević. Skeptičan je samo prema tekstilnoj industriji koja je izrazito radno intenzivna, ali i znatno zaostala za globalnim trendovima koji su proizvodnju čak i najskupljih brendova preselili na Daleki istok.

Marijan Ožanić, šef Tehnološkog parka Zagreb, zna da ključ industrijskog razvoja zemlje drže vladajući. I u tome vidi najveći problem: – Naše se gospodarstvo ne temelji na stvaranju novih proizvoda i vrijednosti nego na uvozu i zaštiti interesa stranog kapitala. Ljudi koji razumiju zahtjevne industrijske procese, trendove razvoja i proizvodnju izvoznih proizvoda gotovo su nestali iz društva. Zavladali su pojedinci koji nikada nisu bili ni blizu stvaranja konkurentnih proizvoda. Zato se u krizi ništa ne mijenja – pomalo ljutito odgovara Ožanić.

Ne želi licitirati s industrijama koje mogu ili ne mogu preživjeti, prije svega zato što misli da industrije nisu po stale nekonkurentne same po sebi. Tvornice su uništili neodgovorni i nesposobni menadžeri, a industrijsku su politiku stvarali ljudi koji nikad u životu nisu vidjeli tvornicu iznutra. To je uništilo industriju, ne vjerujem u priče da su pojedine grane industrije nesposobne za život i konkurenciju – kategoričan je.

Potvrdu za to nalazi u primjerima iz prakse. Jedan proizvođač velikih strojeva, svojedobno velikog ugleda i referencija, životari na rubu stečaja, dok je drugi proizvođač iz iste branše nakon stečaja postao najbolji u svijetu na tom području.

Tko je mogao očekivati da će mali ALTPRO, izrastao u Tehnološkom parku, samo na temelju vlastite inovacije na međunarodnim natječajima uspjeti potući veliki Siemens – ističe. Kaže kako bi zato trebalo otići na teren i pitati poduzetnike što država treba učiniti da bi povećali zaposlenost i izvoz.

Ne znam koje bi industrije trebalo ugasiti, a tko to ‘zna’ neozbiljan je i neodgovoran. No tek kada predsjednik HGK ili ministri pokucaju na vrata poduzetnika moći ćemo reći da se nešto mijenja – beskompromisno tvrdi Ožanić.

Koliko je stanje u industriji loše pokazuje i statistika – u kolovozu ove godine u industriji je radilo 10 posto zaposlenih manje nego u isto vrijeme lani. Sa stihijskom i nekonkurentnom industrijom ionako mala Hrvatska jednoga će dana, kada kao članica EU zakorači na svjetsko tržište, biti tek na razini statističke pogreške. Ništa više od toga.