Home / Financije / Silazak dolara?

Silazak dolara?

P očelo je kao osamljeno gundanje starca koje uglavnom nitko nije posebno ozbiljno shvatio. Taj starac bio je Zhou Xiaochuan, šef Kineske središnje banke, a ideja koju je nehajno predložio svijetu sastojala se od poziva na napuštanje dolara kao glavne svjetske valute. U neka druga vremena malo bi se tko uzbudio zbog toga, ali stvari su se radikalno promijenile, pa takav hrabar zahtjev više nije dio ekonomskog ‘undergrounda’. Dapače, brzo počinje nalaziti svoje mjesto u ‘mainstreamu’. Razlog je vrlo jednostavan, kao što to obično jest kad je riječ o ekonomiji: američki dolar nakon bombardiranja financijske krize i recesije više nije najisplativija igra u gradu.

Nakon Drugoga svjetskog rata britansku je funtu na tronu svjetske valute zamijenio dolar baš kao što je Britaniju zamijenila Amerika kao najveća ekonomska sila svijeta. U početku je dogovoreno da se dolar veže uza zlato, tzv. zlatni standard (svaki je dolar u bilo kojem trenutku zamjenjiv za zlato prema fiksnom tečaju), no rat u Vijetnamu i drugi činitelji natjerali su predsjednika Richarda Nixona da tu sponu između dolara i zlata ukine, što je svijet, ‘de facto’, u svom oslanjanju na dolar osudilo na dobra i loša raspoloženja američke ekonomije. To, jasno, nije bio problem dok je stroj radio besprijekorno, ali nedavni je krah zorno pokazao svijetu što točno znači u međunarodnim monetarnim odnosima ovisiti o stanju samo jedne ekonomije.

I tako je počelo polaganje nagrizanje nekoć neprobojnog zelenog oklopa. Prvo je to počela činiti najveća aspirantica na svjetsko prijestolje Kina, da bi se sljedećih mjeseci počeli pridruživati i drugi. Tako je britanski Independent nedavno objavio članak u kojem se tvrdi da zemlje Perzijskog zaljeva, Rusija, Francuska, Japan i Kina u tišini dogovaraju zamjenu američkog dolara košaricom valuta u trgovini naftom. Oni su to, dakako, odmah odrješito demantirali, no buba je stavljen u uho. U toj je vijesti mnogo zanimljivije uočiti prisutnost nekih tradicionalnih američkih saveznika među urotnicima.

No dvije najgore izdaje došle su u obliku izjave Roberta Zoellicka, predsjednika Svjetske banke, koji je u svom obraćanju studentima Sveučilišta Johns Hopkins rekao da Amerikanci ne bi trebali uzimati dominaciju dolara zdravo za gotovo, dodavši da postoje i druge opcije, vjerojatno misleći na košaricu valuta, jednu od omiljenih mentalnih igračaka u posljednje vrijeme, i UNCTAD-ovo izvješće (održivi razvoj, gospodarska integracija) koje promiče isto razmišljanje. Onda je novi japanski premijer Yukio Hatoyama svom kineskom kolegi, predsjedniku Hu Jintau predstavio ideju o formiranju zajednice u istočnoj Aziji prema uzoru na Europsku uniju. Samo po sebi sasvim benigno da nije male kvake – predložio je i zajedničku valutu da bi se Japan odmaknuo od SAD-a i smanjio svoju ovisnost o dolaru. Promjenom vlasti u Japanu prvi put nakon Drugoga svjetskog rata iz te zemlje prema SAD-u počinju puhati nešto hladniji vjetrovi.

Osim načelnog slaganja o sve manjoj upotrebljivosti dolara kao svjetske valute, ti raznorodni urotnici načelno se slažu o novom poretku iako su gledišta o realizaciji nešto drukčija. Jedna od najglasnijih i najlakše izvedivih varijanata uključivala bi proširenje specijalnih prava vučenja, računovodstvene jedinice Međunarodnog monetarnog fonda. Može se očekivati da će se o toj varijanti postići veći konsenzus onog dana kad svijet bude spreman za taj razgovor. Prema toj koncepciji prosjek četiri najjačih svjetskih valuta (dolar, jen, euro i funta) služio bi kao jamstvo stabilnosti globalnoga monetarnog sustava. Disperziranjem na četiri ili više valuta svijet bi napokon dobio stabilniji monetarni sustav koji bi jamčila snaga nekoliko različitih ekonomija, a povlastica svjetske valute bila bi pravednije raspoređena na više zemalja.

Dok dogovor o obliku novog rješenja ne bi trebao biti problem, teškoće će, vjerojatno, iskrsnuti zbog valuta koje bi se trebale uključiti u tu košaricu jer će sve relevantne zemlje početi lobirati za svoju valutu. Kako je za bilo kakav uspjeh potreban globalni konsenzus, to bi mogao biti zahtjevan zadatak, to više što imati valutu koja služi kao rezervna i kao jedna od najčešće rabljenih u globalnim transakcijama znači niže cijene sirovina, jeftinije pozajmljivanje (zorno demonstrirano) i mogućnost financiranja mnogo većeg deficita. Nije baš zanimljivo.

Ipak, bez obzira na sve raširenje mrmorenje malo se koji analitičar usudi ozbiljnije spekulirati o stvarnoj zamjeni dolara i vremenu koje će proteći do tega trenutka. Većina je još skeptična prema ideji u cjelini i otpisuje ju kao teško izvedivu, no povijest pokazuje da ništa nije neizvedivo, a pogotovo promjena svjetske valute. Volje ima, no operacionalizacija je u ovom trenutku vrlo upitna. Naime, najveće svjetske devizne rezerve, one kineske, kao i sve druge (otprilike 65 posto svih svjetskih rezervi), u najvećem su omjeru denominirane u dolaru, pa bi njegovim naglim detroniziranjem kreditori sami sebe upucali u nogu. Mat-poziciju cementira podatak da je Kina najveći kreditor SAD-a, što znači da joj pad dolara i Amerike nije ni pošto nije u interesu još neko vrijeme. Zato je vrlo polaganje odmicanje od dolara u kineskom slučaju, ali nikako samo njezinom, imperativ. Jedino što zasad nezadovoljni mogu u praksi napraviti, i čine, jest tiho diverzificiranje strukture svoje devizne rezerve. Dužnički će problem biti nešto teže riješiti. S druge pak strane ni košarica valuta ne bi nužno jamčila stabilnost u trenucima globalnog kaosa kakav još proživljavamo jer bi se tresle sve svjetske ekonomije, a s njima i njihove valute. Međutim, širenje rezervne valute na košaricu nekoliko različitih vrlo vjerojatno bi ipak rezultiralo sigurnijim monetarnim sustavom koji bi bolje zrcalo nove odnose u globalnim gospodarskim tokovima, ali i pravedniju raspodjelu povlastica.