Slušatelja koji se još nije susreo s glazbom Paola Nutinija mogao bi grdno prevariti njegov vokal koji kao da pripada 60-ogodišnjem Afroamerikanu iz New Orleansa, a ne 22-ogodišnjem Škotu talijanskih korijena. Istini za volju, njegov glas doista je zreo i, što je još važnije, ugodan.
Kad je riječ o pjevanju, Nutinija se jedino može pohvaliti što svoj posao radi vještinom prokušanoga majstora. To se osjeća upravo na njegovu drugom, vrlo dobrom i vedrom albumu ‘Sunny Side Up’, na kojem je ponudio nekoliko neodoljivo šarmantnih pjesama. Album je u cijelosti vrijedan pozornosti, doista ugodno iznenađenje, pa ne smeta što neke pjesme podsjećaju na one koje su skladali i izvodili Paul Simon, Leonard Cohen ili Johnny Cash.
Ipak, nije riječ o preispisivanju glazbenih obrazaca, nego, čini se, o pomenu biranju ponajboljih uzora. Nutinija je ovaj put svoj indie-rock urošen u folk, soul i country s naglašenom brass-sekcijom dobivši tako na živahnosti toga vrijednoga glazbenoga materijala.
