Reportaža

Svaki dan u New Delhiju registrira se tisuću novih vozila. Isto toliko ljudi u danu pogine na indijskim prometnicama.

Krave, deve i konjske zaprege u Indiji se mogu vidjeti čak i u pretjecajnim trakovima autocesta. U gradovima ih je još i više, a ljudi na njih uopće ne reagiraju.

Nezaposlenih u indijskim gradovima nema. Svatko, pa čak i djeca, trguju svime i svačim. Ulice su zbog toga zakrčene od jutra do mrača.

U Indiju je posljednjih godina preseljeno 80 posto industrije brušenja dijamanata. Radnici za sitniš i to zastarjelom tehnologijom obrađuju te dragocjene minerale.

Lokarno pivo košta oko 50 kuna. Soba oko 300 eura za noć. I daleko je od najskuplje u gradu, koja ima još jednu nulu na kraju. Oni s druge strane ograde tih zdanja, obični Indijci, unutra teško da mogu platiti i času hladne vode. Njih je više, oko 95 posto.

No, osim silnih bogataša Indija posljednjih godina bilježi i sve snažnije formiranje srednje klase. Odlično obrazovani mladi ljudi iz cijele zemlje, a posebno oni koji se bave informatikom, u međuvremenu su postali tražena roba i na međunarodnom tržištu, tako da ih njihovi indijski poslodavci i kod kuće moraju pristojno plaćati. Razlike između bogatih, srednje klase i siromašnih stoga su u Indiji sve veće. I upravo ta razlika nudi objašnjenje zašto Indija tako silno prosperira.

Kao jedno od najvećih outsourcing središta svijeta ona danas proizvodi sve i isto tako nudi sve usluge. Radnici su na tim mjestima plaćeni mizerno. Teško je govoriti o prosjeku, naročito jer se mladi ljudi u Delhiju hvale da zarađuju i do 500 dolara na mjesec.

No, ipak je bliže istini podatak da radnik u tvornici ne dobije više od 75 dolara na mjesec. Konkurentnost dobivena na taj način u Indiju je preselila proizvodnju svega zamislivog. Posebno interesantna u tom kontekstu priča je o dragom kamenju. Prema posljednjim podacima čak 80 posto dragulja danas se brusi u Indiji. I stoga sam probijanje po ulicama petmilijunskog Jaipura odlučio nakratko prekinuti u jednoj takvoj blještećoj tvornici. Sheesh Mahal specijalizirao se za brušenje rubina, safira, smaragda… zapravo svega što sjaji osim dijamanata.

Radnici poredani po podu s poluprimitivnim alatkama u rukama nisu dali naslutiti koliko glamurozan i skup proizvod vrte među prstima. No, zato je posjet show-roomu zaprijedio da će mi okrenuti pameću. ‘Ma kakav Tiffany… Jaipur je za Petu aveniju srce svijeta’ pobjegao sam praćen nenadanom spoznajom i pogledima čuvara kojima je fotoaparat u ruci stranca upalio alarm za uzbuđu.

I tako sam opet završio na cesti. To pak u Indiji ne želite. Klimatizirani Nano mogao bi ublažiti stres, ali samo jedan njegov manji dio. Jer kako drugačije reagirati na prometne čepove koji nikako i nikada ne prestaju. Svakojakih vozila u Indiji je više nego Indijaca, a dojam je da su u svakom trenutku svi odjednom na cesti.

Jedan od prodavača Nana za kraj mi je stoga ponudio jednu zgodnu računicu kako riješiti taj problem. – Nano je dugačak 304 centimetra, odnosno mnogo kraći od ostalih vozila u Indiji. Kad bi jednog dana samo deset posto svih auta na cestama bili tipa Nano, od Delhija do Agre (220 km, grad u kojem se nalazi Taj Mahal) putovalo bi se barem 20 minuta kraće – uvjeravao me.

Bilo to točno ili ne ‘Nano revolucija’ činjenica je koju više nitko ne može negirati. I to ne samo u Indiji. Magazin Newsweek toga limenog mališana već je prozvao automobilističkim smjeronošom 21. stoljeća. Financial Times nazvao ga je simbolom indijske ambicije da postane moderna nacija. Europljani su ga pak označili zgodnim. Ujedno i vrlo opasnim za svoju autoindustriju. Zato sve od lani, kad je prvi put predstavljen, gledaju kako zaustaviti njegov proboj na tržišta Zapada.

Doći u Indiju kako bi se pokušao pronaći taj odgovor vrlo je korisno. Naime, tamo se vrlo brzo spozna da to zapravo uopće nije moguće. I naravno, kad to kažemo ne mislimo samo na taj smiješni autić. Nano Indija, zemlja u nevjerojatnom gospodarskom zamahu, trenutačno pored svih nas juri brže i od Ferraria, Porschea, Aston Martina…