Vladimir Naglić, riba

Nema proizvodnje taj što otvara velik prostor za izvoz. Postavlja se pitanje zašto je proizvodnja pala. Kako to da je čak devet ribogojilišta s ukupnim kapacitetom od otprilike 7.000 hektara propalo od privatizacijskih vremena? Jedan od uzroka neki naši sugovornici vide upravo u privatizacijskom procesu.

Slatkovodno je ribarstvo grana u koju se ulaže novac, i to od ribljje ličinke do konzumne ribe. Riječ je o trogodišnjem procesu – kaže Prepolec. U tome vidi jedan od uzroka pada ribogojilišta koja nisu mogla investirati u cikluse i u održavanje nasipa i kanala. Osim toga HBOR ne prati ribogojilišta, a krediti komercijalnih banaka vrlo su nepovoljni. Ni država, čini se, za sada nema razumijevanja, što se ogleda u plaćanju vodne naknade od 12,7 posto od prometa ribogojilišta, doprinosa za šume te drugih naknada.

Aktivno desetak tvrtki. U Ihor parku kažu da na 520 hektara proizvedu gotovo 400 tona ribe na godinu od čega ostvare prihode od pet milijuna kuna. Od njihove konkurencije danas je aktivno desetak tvrtki s ukupno devet tisuća hektara ribnjaka od kojih, opet, nisu svi u funkciji. Konkurencija je lojalna, nema inozemne i nema sukoba među njima. Jaki su igrači u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, a najjače u zemlji jest Ribnjačarstvo Poljana iz Kaniške Ive na čijem je čelu Milan Božić, ujedno većinski vlasnik. Ta je tvrtka prošle godine upravljala 17,5 milijuna kuna, proizvodila najviše ribe (tisuću tona) i jedina u regiji uzgaja jegulje za svoga nizozemskog kupca. U taj projekt ušla je prije tri godine, no poput hrvatske administracije i nizozemska je u jednom trenutku izgledala kao problem. Nizozemska Vlada odlučila je da se riba može uvoziti samo iz zemalja Unije, pa se Božić polovinom godine maksimalno angažirao da dopusti uvoz njegove jegulje. Budući da je riječ o 90 tona godišnje proizvodnje, od čega se 80 izvozi uglavnom u Nizozemsku, problem se morao riješiti.

Problem smo, zapravo, imali u svojoj Upravi za zaštitu prirode u Ministarstvu kulture jer je jegulja u Hrvatskoj zaštićena. Zato ni Vlada Nizozemske nije mogla dati dozvolu za uvoz dok naša Uprava ne dopusti izvoz. Ipak, to je riješeno – kaže Božić.

Ništa od prerađe. S obzirom na to da problemima nikada kraja, Božić se žali da izvoziti mora preko treće tvrtke jer mu je Ministarstvo poljoprivrede u skladu s Pravilnikom, tvrdi, oduzelo izvozni broj. Umjesto da nas potiču na izvoz, vidite kako nam država može stvoriti zapreke – žali se.

To je objektivan problem, pa su u Ribnjačarstvu Poljani već prihvatili projekt vrijedan tri milijuna eura kojim bi se prerađivale jegulje, ali i druge ribe. Provedba bi trebala početi iduće godine. Tako bi ta tvrtka prva u zemlji zaokružila proizvodni ciklus. Inače, drugim je tvrtkama, kaže Prepolec, velik problem ulazi u takve investicije, iako ima interesa.

Daleko iza Božićeva ribnjaka jest onaj njegova županijskog ‘zemljaka’ Slavka Bošnjaka – Ribnjak 1961 u Sišćanima. Prihod mu je 9,6 milijuna kuna od proizvodnje 500 tona slatkovodne ribe na proizvodnim površinama od 600 hektara. Tik uz njega jest Riba, također iz Kaniške Ive kao i Božićeva, kojoj su na čelu vlasnik Vladimir Naglić i direktor Željko Naglić, s prošlogodišnjim prihodima od 9,2 milijuna kuna. No za razliku od Bošnjakova ribnjaka, koji je povećao prihode u odnosu na 2007. više od dva milijuna kuna i dobit, Naglićev bilježi pad prihoda veći od tri milijuna kuna i dobiti na 14,3 tisuće kuna, odnosno gotovo pet puta. Vladimir Naglić, inače vlasnik industrije građevnog materijala i stolarije Finag iz Garešnice, prije osam godina kupio je ribnjake nekadašnjeg Agrokombinata uloživši više od 20 milijuna kuna. Poput Božića ima ambiciju investirati u preradu, no od toga je za sada odustao jer je to još prevelika investicija.

Četvrto mjesto za sada drži Ribnjak iz Donjeg Mihojca (Slavonsko-baranjska županija) čiji direktor Anđelko Opačak, inače predsjednik Katredre za ribnjačarstvo na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, uvelike prijeti tajemstvu Naglić-Naglić, bar ako je vjerovati rastu prihoda. Ukupni prihodi kontinuirano mu rastu, a Naglići su skloni oscilacijama, što se vidi posljednjih pet godina. Tako je Opačkov Ribnjak u 2008. upravljao gotovo 7,7 milijuna kuna, 800 tisuća kuna više nego 2007. Ove godine proizveo je 400-tinjak tona šaran za domaće i tržišta Austrije, Italije, Njemačke i Srbije. Peto je Ribnjačarstvo Končanica (poznato Bjelovarsko-bilogorska županija), no ako bi se kao kriterij uzeo skok prihoda u jednoj godini, onda je ta tvrtka sa skokom od čak 3,5 milijuna kuna odmah iz najjačega Božićeva Ribnjačarstva Poljane. Prošle godine upravljala je 6,2 milijuna kuna ostvarivši dobit od gotovo 471 tisuću. Direktor Radomir Holoček možda za koju godinu sustigne prethodnike.

Neslućene mogućnosti. No među vlasnicima ribogojilišta, kao što smo rekli, ne vladaju loši odnosi. Ako bi pak u dogledno vrijeme netko nekoga pretekao, to bi bio manje odraz zdravog prestiža, a više nešto što hrvatskim ribogojilištima otvara neslućene visine. Jedna su od rijetkih grana, a u poljoprivredi jedina, kojoj ne prijeti opasnost izvana; dapače, kad bi država riješila neke važne stvari, put bi im se čak olakšao. Danas ostvarujemo izvoz od samo šest milijuna eura, za razliku od nekadašnjeg procvata koji je izvana donosio 30 milijuna eura. Pitanje pravnog statusa mnogih ribnjaka, vodnih naknada, naknada štete od ptica te financijska konsolidacija povoljnim kreditima četiri su stvari na koje svi vlasnici ribogojilišta uporno upozoravaju.