DINGAČ

Mnogo toga zanimljiva u svijetu medija dogodilo se ove godine. Za filmsku će branšu 2009. biti upamćena i po konacnom uzletu komercijalne eksploatacije nove 3D tehnologije gledanja filmova. Kada kažemo nove tehnologije, onda treba nakratko napraviti razliku između donedavne prošlosti i budućnosti.

3D bio je hollywoodska fiksacija posljednjih nekoliko desetljeća, koja je rijetkim uspjesima na trenutke uspjela fascinirati kritiku i publiku. Ni filmovi koji su prikazivani u tome formatu, a ni sama tehnologija, nisu bili na razini klasične dvodimenzionalne kinematografije. No, ulaskom u novi milenij stvari su se drastično promijenile. Kao prvo, sama se tehnika znatno unaprijedila. Umjesto šarenih papirnatih nacala s dvobojnim folijama posjetitelji kina dobivaju kvalitetne aktivno polari-zirane plastične naočale. Slika i osjećaj trodimenzionalnosti sada su znatno kvalitetniji i realističniji. Također, zbog dodatnog ugođaja konzumet je spreman platiti i do 30 posto veću cijenu ulaznice, što je više novca i za prikazivače i za distributere.

Prijodi od 3D verzije filma, ako istodobno postoji i ona konvencionalna ‘dvodimenzionalna’, mogu narasti do čak 60 posto ukupne zarade, što je golem udjel u prometu za format koji su do prije deset godina proglasili mrtvim. Sami su distributeri stvorili ekskluzivni sadržaj koji je nemoguće piratizirati i koji je uistinu doveo do povećanja prometa na blagajnama. No, uza sve te dobre vijesti, odmah ide i jedna loša: novija i bolja tehnologija znatno je skuplja i zahtijeva ozbiljna financijska ulaganja. Stara 3D tehnologija bila je dostupna za ‘vječne’ 35 mm analogne projektoare, dok je nova isključivo vezana uz digitalne 2K ili 4K projektore.

Svaki od tih projektora vrlo je atraktivna, ali i skupa igračka vrijedna i do 100 tisuća dolara. S druge strane ta ista digitalna tehnologija trebala bi jednog dana uvelike smanjiti troškove distribucije kada nestanu još uvijek skupe analogne filmske vrpce, i to ne samo na spomenutim 3D filmovima nego na apsolutno svim dugometražnim u distribuciji.

Priča zvuči idealno u teoriji, ali cijena investiranja u digitalne projektoare koju bi po pravilu trebali snositi prikazivači, a na troškovima distribucije bi trebali zaraditi ponajprije distributeri, pokazala se kao kamen spoticanja u mnogim zemljama. I tada je rođen ‘VPF’ ili skraćenica za ‘virtual print fee’, naknada ili popularnije zvana subvencija s kojom bi hollywoodski studiji financirali instalaciju digitalnih projektori u kinima. Model je trenutačno u implementaciji i, gdje je zaživio, daje konkretno rezultate s kojima su obje strane zadovoljne.

Cijelu 3D priču ponovno su podgrijali prije nekoliko godina dva Roberta: Rodriguez sa ‘Spy Kidsima’ u još staroj analognoj tehnici i Robert Zemeckis s ‘Polarnim Ekspresom’ u IMAX 3D tehnici. Nakon prvih rezultata bilo je jasno da postoji interes, a pogotovo počne li se upotrebljavati atraktivna digitalna slika u trodimenzionalne svrhe. Disney je zatim reizdao Bartonovu ‘Božićnu noćnu moru’ i novi film ‘Žutu minutu’ u digitalnom formatu i lavina je krenula. Pred nama su obnovljena trodimenzionalna reizdanja prvih dviju ‘Priča o igračkama’ kao uvod u treći nastavak koji počinje u ljeto iduće godine. Zatim već spomenuti Zemeckis predstavlja Dickensovu ‘Božićnu priču’ s Jimom Carreyjem.

Kompanija Sony uskoro predstavlja ‘Oblačno s ćufama’, dok DreamWorks predstavlja ‘Kako trenirati svoga zmaja’ i novi četvrti nastavak planetarno popularna ‘Shreka’. Gledajući nabrojene naslove, svaki čak i površni analitičar primijetit će da je većinom riječ o naslovima obiteljskog ili dječjeg karaktera.

Što je sigranim filmom za ne tako mladu publiku? Evo ih, samo što nisu.

Na prošlogodišnjem canneskom predstavljanju najnovijeg filma ‘Avatar’, snimljenog u 3D tehnici, prvoga igranog projekta nakon ‘Titanika’, najgledanijeg filma svih vremena, James Cameron izjavio je da je ponovno morao naučiti snimati filmove od nule jer je uistinu riječ o tehnološkoj revoluciji.

Naime, dok se jednostavnim animacijskim zahvatima može uz malo truda i novca u svijetu piksela napraviti 3D slika, u igranom je filmu to mnogo teže, a naravno i skuplje.

Tako je sam Cameron sa svojom ekipom konstruirao pokretni kran s dvije pomične kamere koje su poslužile uhvatiti prostor i glumce u realističnom odnosu. Sljedeći veliki autor koji radi ozbiljan i velik projekt u toj tehnici jest Tim Burton i njegova ekranizacija ‘Alice u zemlji čudesa’ koja također, ako je suditi po foršpanu, novo trodimenzionalno remek-djelo.

Prve prave komercijalne i kvalitativne ispite novi je format već uspješno položio na animiranim hitovima poput DreamWorksovih ‘Monstruma protiv izvanzemaljaca’, Pixarovih ‘Nebesa’ ili novoga ‘Leđenog doba’, koji će zahvaljujući upravo prihodu i gledateljima koji su gledali film u toj tehnologiji postati najgledaniji film ove godine u Hrvatskoj.

Na ‘Avataru’ i ‘Alici u zemlji čudesa’ je da otvore vrata za treću dimenziju i odrasloj publici koja preferira igranu formu.

Ako se to uistinu dogodi, filmska je industrija napravila revolucionarni korak naprijed koji će joj osigurati kreativne mogućnosti, financijsku sigurnost i potpuno nov život. To je nešto što morate priznati da je uistinu rijetko u 21. stoljeću, kada mnoštvo novih tehnologija ne donosi ujedno nov početak za neki već postojeći ‘sadržaj’, ili barem veće komercijalne prihode.

Direktor PZ-a i Vinarije Dingač Anto Martinović sve je razvojne karte stavio na ulaganje u suvremenu tehnologiju.

Dalibor Kulišić, produkt-menadžer u Badelu 1862, kaže da se u Njemačku izvozi 30 tisuća boca Dingača na godinu, ali Nijemcima je i cijena od 10 eura previsoka.

Ivana Pandža, brend-menadžerica za vina u Badelu 1862, sudjelovala je u noćnoj berbi iz koje će vino ostati nekomercijalizirano.

Radoslav Pezo, enolog PZ-a i Vinarije Dingač, kaže da je nova tehnologija u proizvodnji omogućila da svaka boca određenoga godišta bude iste kvalitete.

Komercijalnim kreditima – kratak je i odsječan Martinović.

U njegovu se glasu osjeća zabrinutost zbog toga, a u očima vidi da mu nije svejedno kad odgovara na to pitanje.

Butelja Dingača na hrvatskom tržištu prodaje se u cjenovnoj kategoriji od 130 do 140 kuna. U trgovini u sklopu Vinarije u Potomju cijena je 136 kuna. Glavninu Dingača kroz svoju mrežu plasira Badel 1862, s kojim PZ i Vinarija Dingač surađuje od 1990., kad je Badel 1862 preuzeo plasman vina berbe 1989. Po tom se ugovoru vidi da se u to vrijeme Dingač prodavao godinu za godinom nakon proizvodnje. Prodaja je usporena u ovom desetljeću, kad su povećane površine pod vinogradima, ali zaostirala se i konkurencija na tržištu vina proizvedenih od sorte plavac mali.

Dingač više nije najsukuplje vino iz te sorte na tržištu. To je postao Plenkovićev Zlatan plavac, čija je cijena u hrvatskoj maloprodaji otprilike 220 kuna. Dingač čak nije najsukuplje vino koje distribuira Badel 1862 s obzirom na to da je u njegovu portfelju i vino Ivan Dolac barrique, čija je cijena 170 kuna. No upravo je svrha ulaganja u njegovu kvalitetu da ga se ponovno dignje na cjenovni vrh. Istodobno, priča nam Dalibor Kulišić, produkt-menadžer u Badelu 1862, radi se na tržišnoj distinkciji između Dingača i njegova mladeg brata Postupa, još jednog vrhunskog vina Vinarije Dingač. Donedavno su Dingač i Postup bili u sličnoj cjenovnoj kategoriji, otprilike 120 kuna, da bi se proletos počela redefinirati njihova tržišna pozicija. Dingač je pomaknut malo prema gore, a Postup je smješten u kategoriju vina koja se prodaju po 90 kuna. Riječ je, naravno, o situaciji na hrvatskom tržištu.

Kad je riječ o Dingaču, njegova višedesetljetna poznatost otvorila mu je vrata izvoznih tržišta. Kulišić kaže da se izvozi gotovo polovica godišnje produkcije, uglavnom u BiH, Švicarsku i Njemačku, koja je najveće Dingačevo izvozno tržište. U Njemačkoj se proda tridesetak tisuća boca Dingača na godinu, i to po desetak eura, odnosno dvostruko nižoj cijeni nego u Hrvatskoj. I to je, nastavlja Kulišić, Nijemcima – preskupo.

Prošle subote u prodavaonicu u sklopu PZ-a i Vinarije Dingač u Potomju zatekli smo dvije američke turistkinje koje su se vraćale u Dubrovnik s izleta na Korčulu. U prodavaonicu su bez ikakvih predrasuda prema cijenama izloženih vina kušale sve što im je za kušanje bilo ponuđeno. Nakon toga nisu nimalo dvojile – kupile su svaka po butelju Dingača. Kako im se sviđa i smatraju li da mu je cijena previsoka, pitam ih. Odgovaraju da je vino izvanredno, a cijena niža nego što su misle da će za njega biti. Kako to? U Hrvatsku su došli iz Grčke, gdje su također kupile bocu vina. S lagano gadljivim izrazom na licu dama srednjih godina iz Philadelphije upoznaje me s turističko-vinskom suvenirskom ponudom mediteranskih konkurenata: vino osrednje kvalitete u Grčkoj je platila 50 eura.

Da je izvoz vina kroz turističku potrošnju daleko najisplativiji, znamo odavna. No ove je godine turista poput te dvije Amerikanke bilo malo. Anto Martinović kaže da je vrhunskih vina ove sezone u turističkim destinacijama koje Vinarija Dingač pokriva prodano nešto manje nego lani, ali da je zato osjetno povećana prodaja kvalitetnih vina, boca koje stoje tridesetak kuna. Dovoljno je bilo u trgovini Vinarije provesti pola sata i uvjeriti se u to. Svako malo pred vratima se zaustavlja neki automobil poljske ili slovačke registracije, u pravilu iz njega istražava mlađi bračni par, žena kuša vina ponuđena na kušanje, a muškarac već plaća unaprijed izabranu bocu po cijeni od tridesetak kuna. Sljubljivanje vina i turizma na Pelješcu još nije poprimilo šire razmjere. Zasad je gradnja turističkih objekata daleko zaostala za sadnjom novih vinograda, što je za vinare i dobro i loše. Grožđe u vinogradima je u ovo kasnoljetno vrijeme sigurno od turista, tek se tu i tamo može vidjeti zaštitna ograda koja prijeći ulazak u vinograd, no najunosniji način plasmana vina, izravno turistima, vrlo je ograničen.

Ni mogućnost da se noćne berbe, kakva je održana prošlog tjedna, pretvore u turističku atrakciju, još se nije razmatrala. Na nju se gleda isključivo kroz prizmu istraživanja novih mogućnosti u proizvodnji Dingača. Na iznimno strmim obroncima položaja Dingač (ponegdje strmina prelazi i 70 stupnjeva, pa ondje u vinograde, šale se Pelješani, šalju samo stare ljude jer ‘njih nije šteta’) i u ovo doba godine dnevna temperatura nerijetko prelazi 35 stupnjeva Celzijevih. Branje grožđa po suncu i njegovu transportiranje do vinarije može grožđe zagrijati i na 45 stupnjeva. A kako je pravilo da se u jednom danu ubrana količina grožđa isti dan mora preraditi te masulj dobiven iz njega što prije spustiti na kontroliranu temperaturu nižu od 20 stupnjeva Celzijevih, stvara se temperaturni šok. Enolozi su zaključili da bi bilo vrijedno izvidjeti kako će se vino Dingač ponašati ako se grožđe bere noću, kad su temperature niže, pa je i proces hlađenja na kontroliranu temperaturu, kada započinje fermentacija, kraći. Prva noćna berba održana je na temperaturi zraka od 22 stupnja Celzijeva, a prvo vino iz te berbe pažljivo će se promatrati. Noćne berbe postoje u pojedinim vinogorjima Italije i Španjolske, ali enolozi Badela 1862 uzalud su surfali internetom i prelistavali stručne časopise ne bi li našli opis iskustava iz tih berbi. Zaintrigirani za tu priču, nije im preostalo drugo nego da sami potaknu takav eksperiment kakav si mogu dopustiti samo velike vinske kuće. Vino proizvedeno iz grožđa ubranog u noćnoj berbi, kaže Ivana Pandža, brend-menadžerica za vina u Badelu 1862, neće biti komercijalizirano. Pokaže li se da je to vino bolje od onoga koje će biti proizvedeno na tradicionalan način, to će u budućim godinama berbe usmjeriti u ranojutarnje ili predvečernje sate.

Položaji Dingač i Postup nalaze se na južnom dijelu poluotoka, gdje grožđe dobiva najviše od sunca: s neba, odbljeskom od mora i od kamena. No ne možete boraviti dva dana na Pelješcu a da s domaćinima ne popričate i o sjevernoj, odnosno sjeveroistočnoj strani poluotoka, onoj na kojoj se priprema gradnja mosta koji bi poluotok spojio s kopnom. Na južnoj je strani cijena četvornog metra zemljišta pogodnog za vinograde od 15 do 20 eura, pri čemu je teško naći zemljište na prodaju, dok je na sjevernoj strani cijena još uvijek mnogo niža s obzirom na to da je tlo pretežito kamenito. Na Pelješac je, međutim, već stigla drobilica kamenja koja kamenjar pretvara u plodno tlo, što uvelike opravdava svako ulaganje u zemljište. S mostom ili bez njega, u skorije vrijeme cijena će terena na Pelješcu samo rasti. A što se mosta tiče, stanovnici Pelješca imaju nekoliko drugih prioriteta ispred njega (srednja škola, autocesta do Ploča…) koji bi im olakšali život, iako se i mostu vrlo vesele.