ZORAN PEĆAREVIĆ, suvlasnik i predsjednik Uprave Generalturista

Način. Razlog padu profita glazbenih industrijalaca u prvom je redu njihovo uporno odbijanje novih pravila igre koje je nametnuo internet, tako da danas vrhunje ubiru kompanije poput Applea koje su u svoj poslovni model uklopile glazbene sadržaje i gomila nezavisnih ‘labela’ i samo-stalnih izvođača koji su shvatili da se s internetom ne treba boriti, nego ga prihvatiti kao novu realnost u distribuciji i marketingu glazbe kao sadržaja. Paradoks broj dva: za cijenu jednoga glazbenog CD-a u Hrvatskoj se može dobiti jednomesečni ‘flat-rate’ pristup internetu. Za to se vrijeme, koristeći se ‘peer-to-peer’ glazbenim servisima, ‘torrentima’ ili nekim drugim načinima, može doći do gotovo svega objavljenog u bilo kojem glazbenom žanru. Jest da je ilegalno, no sankcije su toliko rijetke da internetska generacija misli da je njezino pravno pravo posjedovati svu glazbu koju želi i kad to poželi. Korištenje sva je u tome da su veliki medijski igrači u glazbi s porastom internetskog pristupa i izumom mp3 formata izgubili monopol koji je unatoč proklamiranoj negativnosti ipak omiljeno poslovno okružje svih velikih korporacija.

Iako monopol nije bilo ni prije, jer su s pojavom audiokaseta i jeftinih CD-ova korisnici vrlo lako mogli dijeliti glazbu, internet ga je potpuno ukinuo. Naime, danas za razmjenjivanje glazbe ne treba poznati izvor ni biti blizu njemu jer on je uglavnom anonimac, a marginalni je trošak, kao što to obično nazvati Chris Anderson, toliko blizu nuli da ga možemo smatrati nepostojećim. Stoga korisnici s pravom misle da nije opravdano plaćati skupe CD-ove ako je trošak njihove izrade čak i u kućnoj radinosti toliko malen da ne opravdava cijenu od stotinjak kuna u CD-shopu. Velike glazbene korporacije reći će da u cijenu CD-a ulazi i skup marketing i promidžba u drugim medijima, no internetska se generacija više ne koristi tim kameralima da bi doznala koja je glazba danas ‘in’. Današnji glazboljupci radije će poslušati utjecajne blogere ili prijatelje na socijalnim mrežama zato što su njihova stajališta originalna i iskrena, a ne produkt plaćene medijske kampanje. To pruža priliku i gomili ‘malih’ izvođača, koji za ozbiljniju zaradu u vremenima prije interneta nisu imali izgleda zbog dvaju razloga: slabog marketinga (danas to mogu postići putem interneta) i nemogućnosti da dospiju na police glazbenih prodavaonica (internet već neko vrijeme pruža neograničene mogućnosti skladištenja glazbe).

Kako veliki igrači mogu nastaviti dalje? Mnogo ljudi koji promišljaju o glazbi misli da to mogu jedino ako korjenito promijene pristup biznisu kojim se bave i potpuno ga prilagode standardima koje su sami korisnici glazbenih sadržaja uspostavili na internetu. Najdalje je u tome došao Gerd Leonhard, jedan od blogera (www.mediafuturist.com) koji je svoja stajališta izrazio u nekoliko eseja i knjiga, od kojih je najvažnija ‘Glazba 2.0’, koja je, s obzirom na to da je izdana prema licenciji Creative Commons, prevedena i na hrvatski (prevoditelj je jedan od domaćih blogera i glazbenika Vladimir Dusper Dus) i dostupna je besplatno na www.glazba2o.com/blog. On je termin kojim se služi – ‘glazba kao voda’ (eng. music like water) – posudio iz izjave Davida Bowieja. Glazba bi prema njemu trebala biti dostupna svagdje i bilo kad svim svojim korisnicima, a autorska prava izvođačima i glazbenim tvrtkama plaćala bi se prema broju slušatelja i pojedinačnih izvedaba.

Za to treba uspostaviti kvalitetan globalni način digitalnog licenciranja, što informatički i nije toliko težak zadatak: dovoljno je u sverpisutne mp3-ice ubaciti ‘tagove’ koji bi to kontrolirali i ostavljali digitalne tragove koje bi prikupljala globalna organizacija slična američkoj RIAA-i ili hrvatskom ZAMP-u koja bi prema broju izvedaba doznacivala novčane iznose autorima i vlasnicima prava. Korisnici bi prema Leonhardu s druge strane plaćali fiksnu, ‘flat-rate’ naknadu koja bi im omogućavala da na bilo koju digitalnu platformu (računalo, mp3-playeri, mobiteli) u svakome trenutku ‘skinu’ neograničenu količinu glazbe. Analogiju autor vidi u europskom načinu TV pretplate, koja je u većini zemalja EU, kao i u Hrvatskoj, zapravo oblik poreza na TV uređaje i obvezatna je za sve. To bi stvorilo sasvim pristojan fond (samo u Velikoj Britaniji iznos TV pretplate donosi više od tri milijarde funta na godinu) iz kojega bi se financirali glazbenici i diskografi. Glazba u video-grama, reklamama i filmovima plaćala bi se odvojeno, a tu su i koncerti, ekskluzivne snimke, melodije za mobitele, odjeća i audiosadržaji koje bi ‘fanovi’ drage volje i dalje plaćali svojim omiljenim bendovima. Tvrtka koja ide u tom smjeru – ‘all-round’ promociji glazbenika – jest Live Nation, promotor Madonna, U2, Shakire i Jay-Z-ja, s kojima su potpisani ugovori u iznosima od 100 milijuna dolara naviše i koji podrazumijevaju postotak od svih tih oblika promocije, a ne samo od prodaje glazbenih CD-ova. Upravo ti izvođači, predvođeni irskim rokerima U2, danas ruše rekorde u zaradi od glazbenih turneja.

Nekim izvođačima takav način komercijalizacije njihovih autorskih uradaka već danas donosi pristojan novac: zapanjujuće zvuči podatak da čak 20 posto prihoda pjevačice Rihanne potječe od prodaje melodijsa za mobitele. Radikalniju je varijantu prije nekoliko godina s popriličnim uspjehom iskušao i Radiohead. Taj je bend svoj album ‘In Rainbows’ ponudio obožavateljima u digitalnom formatu za cijenu koju sami odrede, a koja može biti i nula. Iznenađujuće, prosječna cijena bila je šest dolara, dvostruko manja od one prosječnog CD-a. Ali budući da su marginalni troškovi bili vrlo niski, profit ostvaren na taj način sigurno je bio veći nego da je album bio dostupan samo u prodavaonicama. Takav potez nije previše štetio prodaji njihova CD-a koji je u ‘de luxe’ verziji stigao u prodavaonice dva mjeseca poslije; album je zauzeo prva mjesta na top-listama u SAD-u i Velikoj Britaniji. Internet je već ugasio dvije od šest najvećih glazbenih etiketa. Iako će se trend nastaviti to ne znači kraj glazbene industrije nego novi početak za one koji zbog monopolna koji je vladao u prijašnjim vremenima prije interneta nisu imali šanse za poslovni uspjeh. Tko bi doli, sad je gori…

Iako pisanje tekstova podrazumijeva objektivnost, ne mogu a da čitateljima i glazbenim radnicima ne prenesem i vlastito iskustvo koje mi je na području glazbe donio internet. Još od adolescentskih dana glazbu ne smatram usputnim sadržajem, nego doživljajem bez kojeg ne mogu zamisliti nijedan dan života. Džeparac, a poslije i plaća, dopuštali su mi kupnju samo nekoliko CD-ova na mjesec, ali glad za istraživanjem novih pravaca u glazbi bila je nekoliko puta veća od toga. Pomagalo je i to što je jedan od prijatelja radio u CD-shopu, no sve je to bio ‘mainstream’, na ovaj ili onaj način. Internet je promijenio sve i otvorio mi sasvim nove glazbene vidike: od džez-a, svjetske glazbe i elektronike pa do ‘underground’ hip-hop. Većina izvođača od toga nije profitirala, no neki ipak jesu: zahvaljujući ponajprije internetu kompenzirani su koncertima koje sam posjećivao u svim gradovima dostupnima jednodnevnom vožnjom automobilom, a moj prijatelj DJ slijedeći mjesec odlazi na drugu turneju po europskim gradovima s jednim od svojih glazbenih idola iz SAD-a kao prateći izvođač. Komu to možemo zahvaliti? Internetu! Da, on je smanjio zaradu izvođača poput Britney Spears, no nekoliko milijuna manje nju neće učiniti siromašnom, a s druge strane distribucija zarade omogućit će stotinama manjih izvođača da mogu živjeti od svoje glazbe. I onda kažu da internet nije pravedan.

Prema izjavama i podacima Ministarstva ispada da smo gotovo prošli bolje nego prošle godine. Ne znam nikoga iz turističke djelatnosti tko se slaže s tim izjavama. Broj gostiju koje Ministarstvo uporno navodi uopće nije važan. Ove su se godine prodavali ‘last-minute’ aranžmani po sniženim cijenama, zato je normalno da je pad postotka gostiju manji od financijskog prihoda. Na terenu je situacija drukčija nego na ministrovu papiru. Hoteli bilježe pad, a privatni smještaj uspjeh, ali i zato jer je evidencija svake godine sve bolja. A kapacitet privatnog je četiri puta veći od hotelskog, pa znatno utječe na brojke.

Ne. Agencije nemaju mnogo prostora za snižavanje cijena jer su im marže ionako male. Možemo ih snižavati samo ako hotelijer ili avio-prijevoznik odluči sniziti cijenu. Ipak, ima i slučajeva da mi zbog veličine prometa od dobavljača dobijemo bolje uvjete – tada smo povoljniji za kupce.

Ljudi odlaze i dolaze, što je uobičajeno u svakoj tvrtki, pa ni mi nismo iznimka. U većini agencija, pogotovo u Zagrebu, danas rade agenti koji su stasali u Generalturistu ili Atlasu. Mnogi su i vlasnici agencija. Fluktuacija kadrova normalna je pojava, ali onaj koji naslijeđi nekoga često se pokaze boljim od prethodnika. Jedan dio zaposlenika ciljano smo smanjili. Prije više od pola godine promijenili smo sustav isplate plaća: podijelili smo je na fiksni dio i onaj koji ovisi o rezultatima, što je, recimo, 20 posto ukupnog iznosa. Kad smo iznijeli tu novost, dio zaposlenika to nije prihvatio, uglavnom oni s mnogo godina radnog staža radi iznosa mirovine. Petnaestoro njih radije je prihvatilo otpremninu. Bilo je i slučajeva u kojima su ljudi jednostavno željeli promijeniti djelatnost, no nitko od njih nije otišao u drugu agenciju. Kad je riječ o isplati, s njom ne kasnimo.

U ukupnoj prodaji na internet još otpada manje od 10 posto prodaje, a samo 20 posto od toga realizira se bez komunikacije s prodavačem. Znači, posjetitelj je na web-stranici sve obavio sam i platio karticom. Taj trend pokazuje kontinuirani rast, ali njegovi su financijski učinci na razini dobre poslovnice. Putem interneta može se eventualno prodati jednostavniji proizvod poput smještaja i direktnih letova, no kad je riječ o složenijim procesima, to još teško prolazi. Najbolje u online prodaji prolaze privatni smještaj i hoteli.

Mnogi strani partneri skloni su direktno pregovarati s hotelijerima preskačući posredovanje hrvatskih agencija, od kojih nerijetko traže samo organizaciju transfera od zračne luke do hotela i organizaciju lokalnih izleta. Ista je stvar s hrvatskim hotelijerima koji rado pregovaraju sa stranim agencijama, pa čak i ako su te agencije manje od domaćih. Tada često iskrsava problem naplate. ‘Last-minute’ ponuda nije pametno postavljena, trebalo ju je plasirati mnogo prije. No i Španjolci i Turci spuštali su cijene, a ne im ide dobro. Turisteri su tražili sniženje cijena, međutim, hotelijeri su i s takvim u teškoj situaciji. I to ne zbog cijena, nego slabe prosječne popunjenosti tijekom godine. Ministarstvo turizma hitno bi trebalo početi provoditi akciju udrženog oglašavanja za 2010. namjeravaju li se zadržati partneri koji su ove godine odlučili prodavati Hrvatsku.

Hrvatske agencije mogu godišnje popuniti možda 15 aviona za takva odredišta, što znači da samo nekoliko tisuća ljudi putuje u takvim aranžmanima, što je neznatna brojka. Hrvati nisu tradicionalno skloni ljetovati izvan Hrvatske; za usporedbu, 50 posto Talijana ljetuje u Egiptu. Za Hrvate su i dalje među najpopularnijim odredištima London i Pariz. Iako su to već ‘izlizane’ destinacije, u istim se mjestima traže tematske priče i alternativni izleti. Od dalekih odredišta još su popularni Dubai, Kuba i New York. Postavili smo mi i Australiju i Aljasku, no za te programe još nema dovoljno interesa.