Česta je primjedba u poslovnom smislu da Facebook ima previše stvari i opcija pa je i oglašavanje na njemu manje isplativo od Twittera, koji ima jedan središnji koncept, prikladniji za prisutnost brendova. Drugo, Twitter u načelu nudi nove veze i poznanstva, za razliku od Facebooka koji prema osnovnom konceptu spaja postojeće prijatelje i poznanike. Primjera sklapanja novih poslova na Twitteru mnogo je, od dogovaranja kupnje kuće, preko dobrotvornih donacija do raznih prodaja i razmjena. TwitPay i Tipjoy servisi su za plaćanje koji sve više ugrožavaju eBay i ostale usluge specijalizirane za prodaju na internetu. Pa StockTwits, koji indeksira i organizira sve tweetove vezane uz dionice… Ukratko poslovna zajednica sve više doživljava Twitter kao ključnu poslovnu platformu, što ujedno znači i znatnije igralište za oglašivače, no to je tek djelomično točno jer, za razliku od poslovne zajednice, strategija oglašavanja ovisi o onome što se oglašava i kome, čime odluka o boljem od dvojice postaje teža.
Ima još razloga koji govore protiv Facebooka. Jedan se bloger tako žali na vrlo bitnu stvar s početka teksta – loše ciljanje oglasa koji se prikazuju na toj mreži i to argumentira nizom primjera oglasa koje prima, a koji bi se u marketinškom smislu teško mogli okarakterizirati kao dobro naciljani. Ovo je, pak, prije problem nedovoljno razrađene tehnologije koji je moguće relativno lako riješiti.
Postoji i snažna argumentacija u drugom smjeru koja ga preporuča onima koji si ne mogu priuštiti prisutnost na većem broju društvenih mreža. Facebook je neusporedivo najveća takva zajednica s procijenjenih 122 milijuna posjetioca na mjesec, naspram Twitterovih sto milijuna manje. Još gore po Twitter, veća je vjerojatnost jednokratnog posjeta, jer prema studiji Harvard Business Reviewa 90 posto poslih tweetova kreira tek 10 posto korisnika. Facebook je veći i stabilniji, a prosječni korisnik ima 200 prijatelja, što je svakako jedan od presudnih podataka za svakoga potencijalnog oglašivača.
Drugi argument zvuči jednako uvjerljivo – podaci poput broja posjeta, popularnosti stranice, frekventnost sudjelovanja posjetitelja u razgovorima, njihova mišljenja o materijalima koje na svoju stranicu korisnik stavlja, uz, jasno i one osnovne poput dobi, spola i mjesta stanovanja, koje Twitter gotovo i nema, uključeni su u Facebook stranice. Sama oglašivačka platforma zasad je daleko bolje razrađena. Facebook svakom potencijalnom oglašivaču nudi jednostavan način postavljanja svojih oglasa prema njegovim potrebama i preferencijama, odnosno prema visini naknade koju je voljan platiti.
Usprkos primjedbama nekih korisnika, sustav za ciljanje oglasa na Facebooku u konačnici ipak nudi osjetno veće mogućnosti za dopiranje do publike do koje će oglas teži doći. Na kraju, mogućnost integriranja web sajta u Facebook platformu, što se radi putem Facebook Connect alata, može poslužiti kao prevaga za mnoge. Iako je mišljenja koliko i obožavatelja jednih, odnosno drugih, etabliranost i snaga čine se presnažnim argumentima, no to ne znači da se stvari neće promijeniti, i to vrlo brzo. Twitter možda nudi više onima koji žele sklapati poslove, ali Facebook je u većini slučajeva bolji izbor za oglašavanje zbog navedenih argumenata. Idealna je varijanta, jasno, biti prisutan na oba.
Zanimljivo, ni on ni njegovi partneri nemaju golferski ‘background’, nego sva trojica dolaze iz svijeta informatike, programerstva i telekomunikacija. Ipak, tvrtka pokrenuta uobičajenja krize, koju neki opisuju najgorom od velike krize 20-ih godina, nije se suočila s osobitim problemima. Problema s likvidnošću, naravno, ima, ali poslovi nisu toliko veliki da bi sa sobom vukli i velike probleme. Naime, manji je dio projekata na golfskom tržištu zapravo samo privremeno zaustavljen ili odgođen, pa se slaba razvijenost te industrije u cijeloj regiji pokazala kao prednost.
- Kriza je samo usporila razvoj, nije prouzročila pad kao u drugim industrijama. Tako smo mi zabilježili četverostruki porast u godini krize. Pitanje je koliki bi bio da je nije bilo, možda bi bio deseterostruk. Mi volimo reći da se ne bojimo krize, nego da se ona treba bojati nas. Nadamo se da će tako biti i dalje – s osmijehom kaže Kapetanović.
Naravno, toliko velik rast može se lako objasniti time što je tvrtka vrlo mlada i nova, pa je 2008. zapravo prva godina njezina stvarnog poslovanja – u njoj su prihodi bili samo 60-ak tisuća eura. Ipak, od tada, kad je Kapetanović bio ‘one-man-band’, do danas, kad tvrtka ima četvero ljudi koji rade puno radno vrijeme i nekoliko kooperanata, ne može se zanijekati da je postignut velik napredak.