Toliko novca možda bi moglo spasiti hrvatsko gospodarstvo

Stručnjaci upozoravaju da će se Hrvatska teško domaći tako velike financijske injekcije, a Guste Santini tvrdi da nema tog novca koji nama može pomoći jer smo tijekom samostalnosti već neodgovorno potrošili 80-ak milijardi eura, što je 18,5 tisuća eura po stanovniku.

Optimisti misle da živimo u najboljem od mogućih svjetova. Pesimisti se boje da je to istina. Oni između tih dviju krajnosti rezignirano primjećuju tek – da žive. Tako je danas u Hrvatskoj. O budućnosti, razvoju, novom ekonomskom ciklusu sve se manje razmišlja, vladajući najmanje. Važno im je samo održati glavu iznad vode i poručiti SDP-u i biračima da neće zvati MMF u pomoć. Bit će da nisu čuli sumorne prognoze domaćih analitičara koji i nakon oporavka okruženja od krize ne vide neki scenarij renesanse visokih stopa rasta u srednjem roku – očekuju tek jedan do dva posto gospodarskoga rasta! Matematički gledano, to i nije rast, to je životarenje. Dođuše, bez velikih potresa, bankrota, devalvacija, ali i bez nade da ćemo stagnaciju iskorištiti za preokretanje trendova.

Optimisti će se ponadati da je upravo mizerni rast u idućih četiri do pet godina (nakon 2010.) najbolji poticaj za dugoročno, razvojno razmišljanje. Pesimisti znaju da će svaka dobra vijest (poput one o ovogodišnjim turističkim ‘uspjesima’) vlast uljuljati u uvjerenu da zna što čini. Sve dok nije sposobna sama izračunati koliko mora uštedjeti i uložiti u pokretanje ekonomije, ne zna ništa! Koliko bi nam doista trebalo kapitala, ne za pokriće svih financijskih rupa, nego za HDZ-ovu pobjedničku krilaticu ‘pokrenimo Hrvatsku’? Analitičar Damir Novotny misli da bi se u javnim financijama morao stvoriti prostor za intervencije u realnom sektoru u visini pet posto BDP-a, dakle ne manje od 20 milijardi kuna.

Vladinim bi intervencijama morao biti cilj svojom novom politikom poticati ulaganja u realni sektor, posebice u prerađivačku industriju. Bez novog ulaganja neće se moći stvoriti pretpostavke za novi ciklus gospodarskog rasta. Vlada mora izravno ili neizravno subvencionirati nova ulaganja, posebno međunarodnih investitora, kao što su to činile zemlje poput Češke, Poljske, Slovačke i Mađarske, i to do čak 25 posto vrijednosti pojedinačnih investicija. Taj limit dopušta Europska komisija – poručuje.

Takav se fiskalni kapacitet mora pronaći u pro-računima ne samo središnje nego široke, konsolidirane države. I to zaustavljanjem javnih ulaganja u fizičku infrastrukturu i stopiranjem daljnjeg zaduživanja Vlade i lokalne samouprave, za što je, kaže, potreban politički konsenzus (takvo što svojedobno je uspjelo Njemačkoj). Moraju se smanjiti dosadašnji poticaji, subvencije i socijalni transferi, a u idućih tri do pet godina provesti postupna reforma javnog sektora i smanjiti izravni troškovi uprave i lokalne samouprave. Dio novca za nužan razvoj može se namaknuti i privatizacijom dijela javne imovine i vlasništva u javnim poduzećima (HEP, komunalna poduzeća, zdravstvo, Croatia Airlines i slično) koja nisu u funkciji održivog ekonomskog razvoja – poručuje Novotny.

Do iste je brojke, ali drugim putem i računom koja polazi od obveza države, došao i ekonomist Ante Babić. Računa da sustavu ove godine nedostaje oko 10 milijardi kuna, za koliko još treba smanjiti državnu potrošnju, a još će toliko trebati namaknuti iduće godine za otplate državnog dijela vanjskoga duga. To je između tri i četiri milijarde dolara koje bismo mogli dobiti (uspoređujući slične aranžmane) od MMF-a po smiješnim kamatama. U tom bi se slučaju na MMF-ov zahtjev napravilo potrebno reanje rashodne strane i bilo bi dovoljno novca za ostale sektore, čak i bez otpuštanja rezervi HNB-a – kaže. Ako Vlada ne pozove MMF u pomoć, Babić misli da bi HNB sâm mogao snižavanjem stope obvezne rezerve za četiri postotna boda (na osam posto) dodati dovoljno likvidnosti u sustav na temelju kredibilnoga fiskalnog plana Ministarstva financija – onoga koji bi se držao rashoda države na razini od 100 milijardi kuna. U to bi bio uračunan i daljnji pad poreznih prihoda u 2010. godini, uz približno uravnoteženje prihoda i rashoda.

Od rupe u državnim financijama polazi i nekadašnji državni tajnik u Ministarstvu financija Ante Žigman, ali ne vjeruje da bismo u inozemstvu mogli naći dovoljno kapitala. U kalkulaciji potrebnog novca za razvoj na prvome je mjestu država, a to opća, a ne samo središnja, koja isključuje fondove i državna poduzeća. Da bi se sve platilo i gospodarstvo ‘prokrvilo’ svježim novcem, izvore bismo morali potražiti u inozemstvu, no pitanje je koliki kredibilitet još imamo na međunarodnome financijskom tržištu. Izravne inozemne investicije u krizi ne mogu se očekivati, pa bi to opet značilo povećanje vanjskoga duga. Domaćih izvora jednostavno nema – kaže. Ekonomist Guste Santini još je ‘precizniji’: – Nema tog novca koji nama može pomoći. Hrvatskoj se ne smije ništa dati jer se neodgovorno ponašala i tijekom samostalnosti potrošila 80-ak milijardi eura, što je 18 i pol tisuća eura po stanovniku. Već smo pojeli dva BDP-a i ne postoji gornji iznos koji mi ne bismo budžetski potrošili – kategoričan je Santini.

Tek kad počnemo živjeti od svoga rada možemo se nadati kakvoj-takvoj štednji i tek tada će, kaže, imati smisla da nam netko financijski pomogne: – Uostalom, za koji bismo to razvoj mi trebali novac kad uopće nemamo strategiju razvoja? Ima nepotrebnih palijativnih rješenja, poput ideje da oporezujemo kapital – poručuje. Naime, neki ekonomisti predlažu da se dio novca za gospodarstvo namakne oporezivanjem imovine, no Santini je uvjeren da zemlja hrvatskih karakteristika imovinu, dakle akumuliranu štednju, ne smije oporezivati. – Nama dotok novih sredstava ne rješava ništa. Nas ne treba nahraniti ribom, nas treba naučiti loviti ribu. Problem je što mi to ne želimo naučiti – uvjerava Santini.

Mladen Vedriš, profesor na Pravnom fakultetu, misli da tezu treba drukčije postaviti. Naime, kapital ne može stići iz javnoga, državnog sektora jer novca ondje nema, nego iz privatnoga, korporativnog dijela. – U tom slučaju pitanje nije koliko bi nam novca trebalo, nego koliko bi bilo onih koji znaju što činiti s tim kapitalom. Kapital mora naći investiciju koju u nekom roku može vratiti. Inozemnim tvrtkama nije bio problem otpisati gubitke u krizi jer su imale vlastite rezerve. Naše tvrtke nemaju ‘leđa’ s kojima mogu računati – kaže. U kalkulaciji potrebnoga kapitala sâm iznos nije važan, ali svaki investitor mora znati kako će vratiti svaki uloženi cent. Hrvatska bi, kaže, na inozemnom tržištu možda i mogla dobiti 40 milijardi eura ili dolara, ali pod kojim uvjetima? Koliku bi profitnu stopu trebala ostvarivati poduzeća da podnesu visinu kamate plus još tri do četiri posto premije na rizik, pita se. – Tek kad se vidi koje su to isplative investicije, moći ćemo o iznosima. U investicije bi se mogla uključiti i država, ali ne u gradnju infrastrukture. Mogla bi se, primjerice, pojaviti u gradnji kongresnih centara u četiri-pet turističkih gradova, od Opatije do Dubrovnika. To bi državu moglo stajati 400-tinjak milijuna eura, ali s ukupnim efektom težim od dosad uložene tri milijarde eura – računa Vedriš.

Kad bi uspjela privući kapital izvana (dakle ne zadužiti se na uobičajeni način, tj. za kranje proračuna i vraćanje obveza), u nadogradnju gospodarstva trebalo bi uložiti od tri do četiri milijarde dolara, dakle 20-ak milijardi kuna, što je brojka do koje su došli i Novotny i Babić. Hrvatskoj bi, kaže, to bilo dostatno da valorizira postojeće kapacitete, postojeću vrijednost gospodarstva. – Imamo resurse, imamo potencijal, ali nemamo plan razvoja, a nema ga tko ni donijeti, zapravo nemamo ‘softver’. Da bismo privukli taj ‘vršni’ kapital, moramo biti uvjerljivo konkurentni, jer tko daje kapital, razmišlja jedino o njegovu povratu. Konkurentnost znači profitabilnost – poručuje Vedriš.

Tu tezu stvarnost, nažalost, baca u vodu jer na ljestvici konkurentnosti pali smo najdublje dosad, na 72. mjesto, u sramni drugi dio tablice. To nas vraća ishodištu – državi! Bez obzira na to gdje bismo potražili potreban kapital, kod domaćih izvora ili inozemnih financija, pravi je ključ u štednji države! Uštedom u državnoj potrošnji moglo bi se namaknuti 10 do 15 milijardi kuna, ovisno o tome koliko je vlast sprema stegnuti remen. No sposobnost premijerke da zauzda apetite države i smanji državni aparat, kao što slikovito kaže jedan naš analitičar, ravnje je šansi da se dama kojoj je suprug upravo povjerio kreditnu karticu suzdrži od njezine (zlo)porabe.