Poslodavac je zadovoljan vašim učinkom, radite dobro ali smatrate da je plaća daleko ispod onoga koliko vrijedite, i to vas frustrira. Riskirajte i pokušajte postići adekvatnu cijenu za svoj rad i to otvoreno, iskreno i bez skrivenih kalkulacija.
Nakon gotovo 15 godina rada i iskustva u tekstilnoj struci, u tvrtki u kojoj sam bila zadovoljna s plaćom od 4.000 kn i s uvjetima, ostala sam bez posla, jer je tvrtka otišla u stečaj. Poslodavac mi je ostao dužan dvije plaće. No, što je tu je – potražila sam novi posao i sada odrađujem probni rok kod novog poslodavca. Posao zahtijeva preciznost i poznavanje svih faza izrade, a sâm poslodavac tražio je odgovarajućeg djelatnika već nekoliko mjeseci i nitko dosad nije zadovoljio kriterije. Vlasnik je zadovoljan i dao mi je to do znanja.
Problem je u tome što mi je pri prvom razgovoru spomenuo plaću od 2.400 kn, a to me ne zadovoljava. Ne znam kako da postupim u vezi s dogovorom o plaći nakon probnog roka. Želim tražiti veću plaću, jer smatram da je iznos koji dobivam za to radno mjesto ponižavajući. Što smijem pitati, a što ne i kakav stav zauzeti? Posao mi je potreban, volim raditi, ali ne želim da me se iskorištava. Kako se oduprijeti tom sustavu – poslodavac vas prijavljuje na minimalac, a ostatak, ako ga isplati, stiže u omotnici?
Doživjeli ste situaciju u kojoj se mnogi ne snalaze i umjesto da poput vas krenu dalje, bez ljutnje i osjećaja da su žrtve, oni zastanu i ne mogu naprijed. Vi ste proaktivno djelovali. Prirodno je da ste u tim trenucima ipak osjetili zrnce straha, a vaše je samopouzdanje bilo djelomično nagriženo nepovoljnim okolnostima, pa je posve razumljivo da niste odmah reagirali na ponuđene uvjete.
Sada ste, potvrdom poslodavca da je zadovoljan vašom profesionalno kvalitetom, ponovno stekli razinu samopouzdanja koju ste imali prije gubitka posla i znate da vrijedite više od tih 2.400 kuna. Nažalost, svijest mnogih poslodavaca nije na razini te profesionalnosti, pa čak i onih koji imaju dovoljno ljudskosti da djelatniku kažu, i prije isteka probnog roka, da je zadovoljio i time ne taktiziraju i ne koriste moć koju imaju na osnovi vlasništva nad sredstvima za rad. Nisu oni jedini. Brojni su oni koji za nekoga rade, pa kad nisu zadovoljni umjesto da riskiraju i traže prava koja im pripadaju, odluče zakidati poslodavca (otuđuju materijal, zabušavaju ako mogu, stvaraju negativnu klimu ili na neki drugi način potkradaju ‘gazdu’, a pasivnom agresijom misle da će dobiti potrebnu satisfakciju). I jedni i drugi koji tako postupaju čine to na vlastitu štetu.