Povjerenje ne treba poklanjate bez rezerve. Najpametnije je ići korak po korak. Ako je riječ o poslovnom odnosu, osigurajte se ugovorom, pa se u slučaju da uvjeti ne budu ispoštovani možete zaštiti od mogućih posljedica.
Ponuđena mi je radnja na jednom projektu, no nemam povjerenja u ljude koji su uključeni u njega, iako za to nemam nekih realnih indikacija. Čini mi se da je to isključivo posljedica moga lošeg iskustva. Kako vratiti povjerenje u ljude? Naivac?
U odnose ulazimo s povjerenjem kao s nečim ‘danime’ i bez mnogo razmišljanja. Uzimamo ih zdravo za gotovo, ili ih, ponovno bez ikakva dokaza – s nekim jednostavno ne sklapamo. Ljudima lakše vjerujemo ako s njima imamo nešto zajedničko (pripadamo istoj društvenoj skupini i/ili kulturnom krugu), ako dijelimo iste vrijednosne sudove. Povjerenje se lakše ‘dogodi’ kad reagiramo spontano, nego kao posljedica plana i na osnovi propitivanja. Intuicija tu igra važnu ulogu. Nerijetko nekome vjerujemo ili ne vjerujemo već na prvi pogled. Kad već u prvom kontaktu osjećamo da osobi možemo vjerovati, kažemo kako s njom imamo ‘kemiju’ ili osjećamo dobre vibracije.
Tek kad doživimo razočaranje počinjemo propitivati taj svoj način ukazivanja povjerenja i umjesto nesvjesne radnje počinjemo tome pridavati svjesnu pozornost. Nije rijetko da u cijelom procesu dio očekivanih karakteristika pripisujemo drugima, iako se poslije katkad upravo to pokaže pogrešnim. Ta je projekcija posljedica naših nesavršenosti.
Ljudski je grijesiti. Ponekad grijesimo upravo zato što povjerenje darujemo na osnovi vrlo površnih zaključivanja kao što su ‘kemija’ ili pak pripadnost istom okruženju, pa i prepoznavanjem tjelesnih karakteristika kao dijela našeg odgoja ili sustava u kojem smo odrasli i čija pravila poštujemo, a koje su rezultat raznih predodžbi. Upravo su te predodžbe i stereotipi koji vrijede u okruženju u kojem smo odrasli često presudni u donošenju odluke – ukazati ili ne ukazati povjerenje.
