Home / Biznis i politika / Inačica Obamina slogana

Inačica Obamina slogana

Uz inflaciju kandidata koji su karijeru izgradili na državi i sad se žele popeti stubu više zaslužujemo jednog koji je pravu karijeru izradio izvan države i sad joj se želi staviti u službu.

No ovih sam dana pročitala nešto što mi se čini vrlo bliskim platformi novoga hrvatskog Obame. U sklopu novinskih tragana za hrvatskim antikriznim receptom Večernji list objavio je da novi hrvatski razvoj vidi Davor Pavuna, eksperimentalni fizičar svjetskog ugleda. Pavunin model novoga hrvatskog razvoja potpuno je različit od naših uobičajenih antikriznih recepta jer – počinje od glave, od promjene načina razmišljanja i svjetonazora. On ne govori o promjenama zakona i usklađivanju prihoda i rashoda, nego o ‘buđenju svih spremnih i za umrežavanje sposobnih’, o kreativnoj radosti u gospodarstvu, o ljubavi (prema zemlji), strasti i odgovornosti u politici, o osobnoj i nacionalnoj samosvijesti. Ukratko, izlaz iz krize Pavuna vidi u buđenju i povezivanju individualnih energija koje su sada spuštane postkomunističkim politokratskim sustavnom. Riječ je o svojevrsnoj hrvatskoj inačici Obamina slogana ‘yes, we can’.

No da bi slogan ‘yes, we can’ pridobio i probudio Ameriku, iza njega je morao stajati upravo Barack Obama, čovjek čiji je životni put od tamnoputog sina kenijskog useljenika do predsjednika SAD-a upravo metafora tog slogana. I u tome opet ima sličnosti s Davorom Pavunom, koji je otišao iz Hrvatske kao mladi fizičar u starome Mini Morissu, željan okušati se u svjetskoj konkurenciji, ostvario vrhunsku znanstvenu karijeru, surađivao kao ekspert na traženju novih rješenja za velike svjetske korporacije, za NATO, a odnedavno je i u savjetničkom timu za energetiku Obamine administracije. I s tim svjetskim iskustvom iza sebe i iznimnom privrženošću domovini poziva Hrvatsku na kreativno buđenje, zasad s pozicije znanstvenika vizionara.

Može li ona prerasti u predsjedničku kandidaturu? Jer, poticaj na promjenu i mobilizaciju efikasniji je dolazi li s Pantovčaka nego iz privatnog laboratorija u Lausanne. Predsjednička funkcija, kako je definirana našim Ustavom, s umjerenim ovlastima i potencijalno vrlo velikim utjecajem, gotovo je idealna za to. Zasad još nema najave Pavunine predsjedničke kandidature. Ali voljela bih da se to dogodi, iz više razloga. Prije svega, mislim da uz toliko inflaciju dobrih ili manje dobrih kandidata koji su karijeru, ime i imetak mahom izgradili na državi i sad se žele popeti stubu više, zaslužujemo jednog koji je istinsku karijeru izradio izvan države i sad joj se želi staviti u službu.

Osim toga, vjerujem da je kriza idealno vrijeme za iskorak u drukčiji model razvoja, koji od kandidata iz istog miljea nije realno očekivati. Jedino netko novi može prekinuti dvadesetogodišnji krug ‘dogovorne politike’ HDZ-SDP-HSS-HNS-a. Postoje, dakako, zapreke. Prijatelji s kojima sam podijelila razmišljanja o Pavuni kao potencijalnom hrvatskom Obami upozoravaju me na to da bi takav predsjednik bio prebrz i previše vizionar za prošječne birače, da bi ga teško razumjeli i slijedili. No to mi se čini manjim problemom. Lakše je reducirati višak sadržaja negoli nadomjestiti manjak. Pavuna najavljuje 100 tisuća umreženih kreativaca, ali jezgra otpora ipak bi bilo aktualnih 100 tisuća umreženih političkih miljenika koji žive od države. A oni se dvadeset godina bore da im nitko kreativan ne uđe u mrežu.