Lula’s Presidency and Economic Policies

U skladu s praksom razvijenih demokracija i brazilske Ustave onemogućuje mu treći predsjednički mandat zaredom, tako da Lula pauzira 2010. godine. U skladu sa svojim svjetonazorom, socijalne programe, od iskorjenjivanja gladi do gradnje jeftinog smještaja za milijune Brazilaca bez nekretnine u vlasništvu, stavio je u središte svog predsjedničkog mandata. Uspjeh dosad provedenog malo tko spori, više prijepora izaziva nerazmjera obećanog u kampanji i dosad napravljenog, no to je redovit problem svakoga političkog sustava. Programi poput Fome Zero (nulta glad), Bolsa Familia (davanje gotovine siromašnim obiteljima u zamjenu za redovito pohađanje škole i cijepljenje) te PAC (program ubrzanog razvoja – usmjeren na infrastrukturu i poticanje privatnog sektora) mogu se smatrati velikim uspjehom, iako treba reći da su prva dva osmišljeni tijekom prijašnjih administracija, a sada su realizirani uz određene izmjene. Dolazak na funkciju nije mu bio lak, najviše zbog predizborne retorike koja je sugerirala radikalne zakonke od kojih biznis redovito oblije hladan znoj, pogotovo kad je ministar financija liječnik (a zna se da su oni u Južnoj Americi problematični) i usto bivši trockistički aktivist (sad više nije ni znoj, pakiraju se torbe).

Antonio Palocci morao je poslije podnijeti ostavku zbog zloporabe moći, ali zamjenik nije olakšao san poslovnjaca jer je Guido Mantegna, pak, bio bivši marksist. Ono što nisu razumjeli jest da se i u politici lako postaje bivši, baš kao i na radnome mjestu. Ravnotežu je Lula uspostavio imenovanjem tržišno orijentiranog bivšeg šefa BankBostona Henriquea Meirellesa na čelo Srednje banke ublaživši prvotnu paniku.

Proračunski višak ostvaren je već u prve dvije godine i to uz aktivni aranžman s MMF-om, koji je stoga i završen 2005., kada Brazil otplaćuje svoja dugovanja toj organizaciji. Stabilnost se počela uvlačiti u napačenu ekonomiju. Nakon neugodnih pljusk, najbolji lijek za poslovnu zajednicu bili su nedavni rekordni profit banaka, brzodjeljuće sredstvo za smirivanje uznemirenih menadžera i poduzetnika. Konačna potvrda pravog smjera stigla je prošle godine, kad je Brazil prvi put nakon desetljeća zaduživanja postao zemlja-kreditor.

Politika kao politika, nije dugo trebalo da se Lulina uvjerenja dovede u pitanje zbog niza korupcijskih skandal, odobrenja privatnim interesima da zagrebu dublje u Amazonu i općenito njegovih dobrih odnosa s poslovnom elitom. Na kraju, konačni zbroj i rezultat jedini su kriteriji, ideologija je pritom posve nevažna, nešto što jako malo ljudi u novim demokracijama Istoka i Jugoistoka Europe shvaća. Otvoreno je osam milijuna radnih mjesta, spuštene su kamate, stambeno su zbrinuti milijuni, 20 milijuna Brazilaca dospjelo je iznad crte siromaštva, međunarodni ugled cijeta, ostvaren je sufitic pro-računa i višak u razmjeni s inozemstvom, namiren je dug MMF-u, postignuta financijska i valutna stabilnost… Problema za rješavanje je sa svim dovoljno za još deset mandata jer razina sigurnosti nije ni izbliža prihvatljiva, favela ima u svakom ile većem gradu, mnogo je ljudi još gladno, boso, nezaposleno, neobrazovano itd., no zemlja s tolikim brojem stanovnika i tako lošom ekonomskom poviješću zaista nikako ne može u nekoliko mandata riješiti svoje probleme i dovesti ih na prihvatljivu razinu.

U tom kontekstu valja gledati i na kritike Lule da je napustio svoj ideološki temelj, što vjerojatno nije točno. Lula je samo shvatio da mora pomiriti dva svijeta često oprečnih interesa kako bi ostvario barem nešto od onoga što je naumio i u tome je vrlo dobro uspio. Povijest će zapamtiti i njegovu ulogu u realiziranju sna o bližem ujedinjavanju zemalja Latinske Amerike u Uniju južnoameričkih zemalja u svibnju ove godine prema uzoru na Europsku uniju. Nije loše za dva mandata.