KORAKS

Dvojica bivših Kraševih zaposlenika kupnjom Koraksa tek su na početku svoje poduzetničke karijere. Za žele-bombone već imaju tržište, a prije Uskrsa namjeravaju lansirati i čokoladne dražje. Za to očekuju i državne poticaje.

Juzbašića i Nenada Begovića definitivno muče slatke brige. Otkad su prošle godine početkom studenoga kupili Koraks trade, jedinu tvrtku koja u Hrvatskoj ručno proizvodi žele-bombone, razmišljaju uglavnom o tome kako dodatno proširiti već uhodani posao.

  • Prvi je na dnevnome redu redizajn pakiranja. To nam je jako važno. Također, jako su nam važne degustacije, jer smatramo da je osobni kontakt s potrošačima put kojim ćemo doći do najboljih rezultata – kaže Zdravko Begović, jedan od direktora Koraksa.

On i njegov partner Juzbašić rado bi učinili i mnogo više, od izvoza u kojem vide veliku priliku do pokretanja vlastite maloprodaje, ali trenutačno ih u planovima koči, kao uostalom i većinu poduzetnika, nedostatak sredstava. Dvojica bivših Kraševih zaposlenika u konditorskoj industriji nisu početnici, ali su svjesni da su tek na početku poduzetničke karijere pa oprezno razmišljaju o prioritetnim potezima.

Posao koji su preuzeli od bivšeg vlasnika Predraga Karača žele razviti do punog potencijala, a velika prednost im je pritom uistinu kvalitetan proizvod. Žele-bomboni, koji se u njihovu malom pogonu u Sesvetskoj Sopnici pokraj Zagreba, proizvode ručno, već imaju osigurano tržište, a uz to i veliki potencijal za daljnje širenje.

  • Da proizvodimo strojno, četvero zaposlenika mogao bi zamijeniti jedan. Isto je i s tvari za želiranje Agar agar koju koristimo u proizvodnji – kad bismo je zamijenili sastojkom životinjskog podrijetla troškovi bi nam bili mnogo manji. Ali na taj je način naš žele jedinstven i uistinu kvalitetan proizvod koji možemo plasirati na najzahtjevnija tržišta – objašnjava Juzbašić.

U malom pogonu radnice valjaju komadiće želea u šećer i pažljivo ih polažu na pladnjeve na kojima se unose u prostor za sušenje. Snažan slatki miris koji se širi cijelim prostorom dodatno pojačava činjenica da je u njemu vrlo toplu zbog specifičnih uvjeta potrebnih za proizvodnju. Kako se u prosjeku u Koraksu proizvede 400-tinjak kilograma želea na dan, jasno je da svih sedam zaposlenika mora biti maksimalno koncentrirano i oprezno kako ništa ne bi omelo proizvodnju.

Bez tehnološkog otpada, pa Begović i Juzbašić razmišljaju o tome da počnu proizvoditi i mrvice od želea, jedinstven proizvod koji bi plasirali samo slastičarima za ukrašavanje torti i kolača. Sve to domišljanje zapravo proizlazi iz činjenice da Hrvati nisu tradicionalni potrošači želea, dok na primjer u Srbiji malih pogona poput Koraksa ima mnogo. Situaciju Koraksu otežavaju konkurenti – domaći i strani prehrabreni divovi, kojima je žele tek mali dio asortimana. Ipak, taj je nedostatak ujedino i Koraksova prednost jer se Begović i Juzbašić mogu u potpunosti posvetiti svom proizvodu.

  • Naša cijena je 30 posto niža od konkurencije, a iako ćemo zbog cjelokupne gospodarske situacije biti prisiljeni povećati cijene, i dalje ćemo biti jeftiniji 20 posto – kaže Begović. U Koraksu su svjesni da je upravo u tome sada njihova najveća snaga, jer je u teškim vremenima cijena presudna za kupnju. Višu cijenu za svoj proizvod mogli bi doduše postići u inozemstvu, pa su čak i razgovarali o izvozu u Francusku ali s trenutačnim kapacitetom pri takvom bi koraku morali u potpunosti zanemariti hrvatsko tržište, a to ne žele.

Ove će godine, unatoč recesiji i svim problemima s kojima se domaće gospodarstvo susreće, upriličiti oko 200.000 kuna više nego u 2008., odnosno planiraju prihod iznad dva milijuna kuna. To je posebno velik uspjeh s obzirom na to da su se nakon preuzimanja Koraksa Juzbašić i Begović odlučili na rizičan potez prekida suradnje s Konzumom, koji je tvrtki donosio više od trećine prihoda.

  • Bila je to teška odluka, ali smo se na to odlučili jer Konzum plaća robu putem kompenzacija i jednostavno nam to nije bilo isplativno – objašnjavaju direktori, svjesni da je riječ o izuzetno hrabrom potezu u to vrijeme kao i to da bi im se ta odluka itekako mogla obiti o glavu. Ipak, pokazalo se da je to bio mudar potez jer su uz suradnju s raznim trgovačkim lancima poput Kauflanda, Dione i Metroa uspjeli ući sa svojim proizvodom i na police Plodina, i čak i ostvariti dublju suradnju s Billom, za koju sad proizvode pod njenom robnom markom Clever.

  • U završnoj smo fazi pregovora s još jednim velikim trgovačkim lancem, a cilj su nam još dva. Drago nam je da smo ušli u Billu, i možda upostavimo takvu suradnju s još nekim, ali ne planiramo se baviti trgovačkim robnim markama na veliko jer želimo izgraditi identitet svog brenda – kaže Begović.

Kapacitet proizvodnje Koraksa je oko sto tona na godinu, a trenutačno proizvode oko 70 tona, pa mjesta za povećanje proizvodnje ima i bez dodatnih ulaganja. Ipak, jedan od glavnih planova za budućnost uključuje povećanje kapaciteta i proširenje proizvodnje. Novi proizvod koji Koraks želi lansirati su čokoladni dražei, koji bi se na tržištu trebali pojaviti prije Uskrsa, odnosno na proslave sljedeće godine.

  • Između 30 i 50 tisuća eura stajat će pokretanje linije za čokoladne draže i pokušat ćemo dobiti poticaje od države – kaže Juzbašić i objašnjava kako još treba mnogo raditi na tome da se za novi proizvod pronađe idealna kombinacija, dobro pakiranje, a naposljetku i potrošači.

Ni godinu dana nakon što su preuzeli tvrtku, Juzbašić i Begović uspjeli su mnoge stvari u Koraksu dodatno poboljšati, ali čeka ih još dugačak put do cilja o kojem maštaju, naime, da budu tvrtka koja izvozi na europsko, australsko i tržište Bliskog istoka, a na hrvatskom sinonim za domaći, kvalitetni žele-bombon. Bez daljnjih ulaganja tvrtka će teško napraviti znatnije pomake na tržištu, a ograničenost sredstava nalaže da se prioriteti jako pažljivo izaberu. Nije naime svejedno hoće li se odlučiti za investiranje u novi proizvodni prostor i širenje kapaciteta ili će se uložiti u vlastitu maloprodaju pa pokušati targetirati kupce na drugi način.

  • Katkad se i sami pitamo zašto smo napustili sigurnost stalnog zaposlenja i upustili se u ludost toga da nešto sami proizvodimo. Srećom, te misli nas brzo prođu – uz smijeh zaključuju Juzbašić i Begović.