Iako se po čestim prosvjedima seljaka može steti dojam da domaći poljoprivrednici proizvode samo pšenicu i mlijeko, u Hrvatskoj postoje i svijetli primjeri poljoprivrednika koji su se orijentirali na druge kulture i na tome dobro zarađuju. Naravno, uz više uloženog truda nego u slučaju sijanja pšenice. Jedan od njih je i Marko Sršen, vlasnik poljoprivrednoga gospodarstva Sršen, koji je prije sedam godina uložio pet milijuna kuna u proizvodnju mrkve. Na 22 hektara njegovih pet zapošlenika proizvodi 700 tona mrkve, što mu na godinu donosi prihod od tri milijuna kuna.
Najveći mi je kupac Konzum. Ako proizvodi konkurentan proizvod, kupac će ga naći i iza tri brda – kaže Sršen, koji za proizvod ne dobiva poticaj. Jedina pomoć koju je dobio i iskoristio od države bila je u ona u obliku nepovratne pomoći na kapitalna ulaganja od 40 posto. Moram priznati da bez toga ne bih mogao uspjjeti. Program kapitalnih ulaganja jedna je od boljih stvari koje je pokrenulo Ministarstvo.
Upravo je kalkulacija s kojom je Gutzmirtl nedavno izazvala burne reakcije seljaka. Naime, Zavod je izračunao da se farme od 50 mužnih krava unatoč padu cijene mlijeka još mogu nositi na tržištu i plaćati kredite te da problema imaju samo oni koji imaju manje krava ili koji su osim za staju i stoku digli kredite i za mehanizaciju. Jednako tako seljaci nisu bili sretni ni s računicama o zaradi na pšenici. Podatak da se za sijanje hektara pšenice utroši samo 16 do 18 sati rada, a zaradi, unatoč trenutnim niskim cijenama pšenice, otprilike 2.500 kuna, pokazuje da seljak za jedan sat rada zaradi otprilike 140 kuna. S tom satnicom mnogi bi itekako bili zadovoljni. Upravo te brojke zorno pokazuju da poticaji u Hrvatskoj nisu mali i da se od poljoprivrede može pristojno živjeti. Pitanje je samo koliko zemljišta pojedini poljoprivrednik obrađuje. Onaj tko obrađuje pet hektara imat će mjesečnu zaradu od samo 1.040 kuna, onaj s deset hektara 2.080 kuna, a s 50 hektara vrlo pristojnih 10.400 kuna. Imati jednu ili pet krava u Europi se smatra hobijem, a ne proizvodnjom, kaže Miljenko Pivac, direktor Uvoza i izvoza u Mesnoj industriji Braća Pivac, koji misli da je najveći problem nedostatak volje za udruživanjem.
Mi imamo otprilike četiri tisuće grla tovne junadi na dvije farme, i to proizvodimo za vlastite potrebe. Naravno da smo s takvom proizvodnjom konkurentni jer hranu za junad nabavljamo po povoljnijim cijenama zahvaljujući veličini. No oni koji uzgajaju samo nekoliko grla to ne mogu biti. Stoga je nužno novo određivanje donje granice za poticaje. Možda bi to uzgajivače potaknulo na udruživanje – vjeruje Pivac.
Uz okrumpnjivanje zeljišta, ali i proizvođača, jedno od pitanka koje se nužno mora urediti jest regionalizacija poljoprivrede. Ne može se na isti način poticati poljoprivrednike u plodnoj Slavoniji i u Istri – kaže Ernest Nad, voditelj Odjela za poljoprivredu u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Osijeku. Regionalizacijom i različitom politikom poticaja u pojedinim područjima, smatra i Bilić, moglo bi se potaknuti proizvođače na preusmjeravanje iz jedne u drugu proizvodnju. S obzirom na to da je područje oko Zadra pogodno za uzgoj rajčice, poljoprivrednike iz tog kraja trebalo bi poticati na uzgoj te kulture. Besmisleno je da se ondje sije pšenica, zato se poljoprivrednicima iz tog kraja ne bi trebali davati poticaji za tu kulturu – objašnjava Bilić.
