Stotinjak ‘komandosa’ na ključnim pozicijama promijenilo bi trend

Svijet je potkraj 2008. godine prema nekim zahvatila najveća kriza u posljednjih sedamdeset godina, dok drugi tvrde da je najveća u povijesti modernog svijeta. Postavljaju se pitanja je li riječ o krizi tipa W ili tipa L. Licitira se s godinom izlaska pri čemu hrabri ‘tipuju’ na kraj 2010., neki na 2011. ili 2012., ovisno o količini optimizma kojima pune svoje modele. Uglavnom, očajnički se traže prve zrake svjetlosti na kraju tunela. Neka svjetska gospodarstva ih već naziru, dok Hrvatska tek zaranja u svoju, autohtonu krizu – domesticus vulgaris Croatia.

S obzirom na to da se ovih mjeseci u Hrvatskoj prilično eksperimentira s tehnikama punjenja proračuna, pri čemu je upitan sustavni pristup i održivi model, možda imamo pravo na jedan dodatni pokušaj.

Prije dvije godine, bivši premijer Zlatko Mateša održao je na skupu udruge mladih hrvatskih menadžera u Opatiji duhovito i sadržajno izlaganje. Postavio je skupini od stotinjak mladih, obrazovanih i ambicioznih ljudi otprilike ovakvo pitanje: ‘Tko bi od vas za deset tisuća kuna ili nešto više išao kao profesionalac raditi kao pomoćnik ministra?’ U dvorani muk. Nitko nije dignuo ruku, ljudi iskreni, nema junačenja. ‘To sam i očekivao’, rekao je Mateša. ‘Vi u svojim tvrtkama zarađujete više i zasigurno vam je zanimljivije i perspektivnije. U svoje sam vrijeme i ja to želio napraviti, ali sam znao da bi to bilo prilično heretički prihvaćeno’, nastavio je Mateša svoje izlaganje.

Ta priča, u kojoj nije presudno je li svaka riječ točno zapamćena, već je važna iznesena ideja, ukazuje na mogući smjer rješenja nekih izazova. Ona ukazuje na činjenicu da je problem vrlo često ‘tehnički’ jednostavan, ali nedostaje malo dobre volje, promjene mentaliteta i načina ponašanja. Podsjetimo se, osim krize kao glavnog ambijenta, mi živimo u svijetu u kojemu nema vječno uspješnih industrija i kompanija, svakodnevica su spajanja i preuzimanja. Na pomolu su neprestano inovativni poslovni modeli, novi proizvodi, novi kanali distribucije, a kriza samo pojačava kontrakciju ključnog resursa – vremena.

Upravo ovdje počinje pokus. Neka se raspiše natječaj za uprave svih tvrtki u državnom portfelju i svih ključnih upravljačkih pozicija u državnoj administraciji. Što god radili, ključni menadžeri tvrtke upravljaju gotovo uvijek istim resursima u različitim omjerima: ljudima, budžetima i vremenom. Uz postojeće opće znanje potrebno je ponešto specifičnog, ali to se brzo nauči.

Ako za takve pozicije natječaj nije dovoljno diskretan tehnika, probajmo s profesionalnim head hunterima. Procjena je da bi u prvom valu trebalo stotinjak ‘komandosa’ koji bi zajedno s postojećim upravljačkim infrastrukturom u postojećim tvrtkama bili jezgra promjene. Bili bi vođeni jasnom strategijom, samostalni u obavljanju posla, odgovarali bi isključivo za rezultat i poslovanje tvrtki u kojoj rade, a plaćeni bi bili primjereno rezultatima i tržišnoj cijeni pozicije.

Postavlja se pitanje što danas motivira rad u državnoj tvrtci na iznimno odgovornoj poziciji za dvanaest do petnaest tisuća kuna. Što pojedinca motivira voditi stotine, možda i tisuće ljudi i svakodnevno nagomilavati stres dok privatni sektor slične pozicije plaća znatno bolje? U čemu je tajna privlačnosti? Svakako, iznosi o kojima pišem paraju uši prosječnome hrvatskom građaninu, ali ovdje je riječ o ljudima odgovornima za čuvanje i stvaranje novih stotina i tisuća toliko nam potrebnih radnih mjesta.

Pokus nije previše inovativan, on je samo racionalan pokušaj da se isti obrasci ponašanja primijene tamo gdje su vidljivi ili skriveni ponori novca poreznih obveznika. Siguran sam da u Hrvatskoj postoji dovoljno veliki broj obrazovanih i stručnih ljudi koji bi u uvjetima jasnih pravila igre prihvatili takve izazove. Bi li se naši komandosi bojali tih izazova? Kao i u ratu, pravi se borci boje, znaju da opasnost prijeti sa svih strana, oni ne idu grlom u jagode, ali znaju da se svaka bitka može dobiti ako se dobro isplanira i provede.

Je li takav pokus rizičan? Ne previše, ali može otvoriti još više pandorinih kutija o čijem smo otvaranju posljednjih mjeseci toliko slušali i čitali. Jedni kažu: ‘Nema ljudi’, a drugi odgovaraju: ‘Ima ljudi, samo ih treba platiti!’ Što je alternativa tom pokusu? Prilično predvidljiv scenarij kojim ćemo ući u vruću jesen i dugu zimu s oblačnim nebom bez trunke svjetlosti koja bi nam udahnula vjeru u promjenu trenda.