Da me netko izvana upita što je Hrvatska danas, gdje njezina politička elita vidi zemlju za pet, a gdje za deset godina, ne znam što bih mu rekla. Da mi isto pitanje postavi za Srbiju, mnogo bih lakše odgovorila. Ta država ima mnogo ekonomskih i političkih problema, ekstremnu i arhaičnu političku scenu, ali uporno se i sustavno pozicionira kao strateški najvažnija balkanska država koja pretendira postati stožer onoga za što su britanski analitičari smislili novi naziv – jugosfera. Upravo potpisani ugovor o strateškom partnerstvu s Kinom samo je jedan od koraka u tom međunarodnom pozicioniranju koje je srpski predsjednik Boris Tadić definirao kao strateško partnerstvo na konkretnim točkama ekonomskih i političkih suradnje. Dakle, upravo školski. Na političkom planu Kina je zainteresirana da se kosovski model osamostaljenja više nigdje ne ponovi, i u njoj Srbija ima pouzdanu saveznicu u svim međunarodnim instancijama. Na ekonomskom planu Kini treba Srbija za njezin ekonomski prodor u Europu, Srbiji trebaju kineska ulaganja da prebrodi krizu. Ti će se interesi vjerojatno susresti u kineskom investiranju u neke infrastrukturne projekte.
Prema istovjetnom modelu definiranja konkretnoga zajedničkog interesa Srbija je razvila bliske odnose s nizom važnih i po političkoj orijentaciji različitih, pa čak i međusobno suprotstavljenih, država: od Putinove Rusije, kao povlaštenog partnera, do Irana, Turske, Izraela, Sirije… I sve je one smatraju strateški najvažnijom državom Balkana. Na drugoj strani Srbija gradi savezništvo s SAD-om i EU svojim angažmanom u razotkrivanju teroričkih prijetnji i svojom još tinjajućom veličinom kodržavnom ambicijom, koju (i) Zapad u konačnici uvijek respektira. Zato je i za Veliku Britaniju, i za Francusku i za Njemačku danas Srbija najvažniji partner na Balkanu.
Hrvatsko je vodstvo, sukladno nacionalnom interesu, vodilo zemlju na Zapad. Ali kako? Bezuvjetno u EU. Tu bezuvjetnost do savršenstva je doveo sada već bivši premijer Ivo Sanader čije je načelo vođenja države bilo – za Hrvatsku EU nema alternative. Da je uspjelo, možda bismo se negdje utopili u EU mnoštvu i prosjeku. Ali nije uspjelo. EU je u jednom trenutku upalo crveno svjetlo zbog svojih unutar- njih razloga, a gdje je ostala Hrvatska? Bez alternative. Preko noći nestala je s europske karte politički relevantnih država. Razgovarate li danas sa zapadnim analitičarima Balkana i Jugoistočne Europe, Hrvatsku nitko ne doživljava ozbiljno. Niti je ta država njihov problem niti može biti rješenje, ni za Kosovo ni za BiH, što je njima sada bitno.
