Tomislav Tomac

Vinima Tomac zabranjen je ulazak u supermarkete. Ne zbog toga što ih oni ne žele, nego to ne dopušta proizvođač, koji misli da na trgovinskim policama ne vladaju dobri uvjeti za vino.

Njegova želja je proizvoditi vino, a ne trs po trs graditi vinarsko carstvo u skladu s financijskim mogućnostima. Već 21 godinu obitelj Tomac iz Jastrebarskog na hrvatsko tržište izlazi sa svojim vinima, no tradicija je ipak duga 200 godina. Obitelj i s očeve i s majčine strane proizvodila je vino, tako da je 33-godišnji Tomislav Tomac bio, može se reći, genski predodređen za taj posao. Do 1988. vino i grožđe prodavali su kombinatima i bavili se ostalom poljoprivredom, no tada je otac Zvonimir s berbom iz prijašnje godine počeo proizvoditi svoje vino ‘Tomac’ u vlastitim bocama. Od tada obitelj proizvodi samo vino. Pripada pionirima obiteljskih vinarija. Uza stare vinograde, na koje su ponosni, podigli su i nove i posadili nove sorte.

• Sve je tada bilo drukčije. Tata je tih godina morao ići u Austriju da mu naprave čepove i etikete – prije nego se Tomac mlađi. U početku je otac Zvonimir pokušao vino prodavati u Sloveniji, ali nije išlo. Nije ni drugdje, no počelo je kad je potpisan ugovor s Dusperovom vinotekom. Prijelomni trenutak dogodit će se 1992., nakon dolaska UNPROFOR-a na ove prostore – nakon održane degustacije vrlo mu je brzo prodano 30-ak kartona vina. Tomčevima je tada krenulo. Uspjeh je, među ostalim, potvrđen srebrnom medaljom za pjenušac Classic u Parizu.

Dosta je putovao po Francuskoj i Italiji, gdje je osim na fakultetu taj diplomirani enolog mnogo naučio o vinarstvu i vinogradarstvu. Znanje je ‘krao’ i od susjeda Franje Jambrovića, koji je proizvodio šampanjce. Susjed je 1990. predložio ocu da i on počne s time. Tomac stariji napravio je 12 boca pjenušca. Međutim, nije mu se svidjelo, pa je odustao. Dvije godine poslije na to se odlučio Tomislav.

• Do tada se posao temeljio na očevim idejama. Htio sam nešto svoje, stoga sam počeo proizvoditi pjenušac – kaže Tomac. Za prvu je ruku imao stotinu boca; danas ih je 15-ak i više tisuća boca na godinu. Uz ostala vina Tomci se na Plešivici ubrajaju u veće proizvođače, a u Hrvatskoj su srednja obiteljska vinarija.

Posljednji je projekt Tomislava Tomca proizvodnja u amforama, ima ih pet. To vino, koje će za sada proizvoditi četiri tisuće litara na godinu, još nije na tržištu. Grožđe se u amforama šest mjeseci fermentira i zatim se vino prebacuje u drvene bačve u kojima odstoji još najmanje godinu i pol. Berba je bila 2007., stoga Tomac očekuje da će potkraj godine vino biti u boci. Amfora omogućava proizvodnju u kojoj je utjecaj čovjeka najmanji. Takvo se vino ne treba bistriti i sumporirati, a dobiva se prirodna stabilnost; struktura i aroma drukčije su.

• Kvaliteta je tri stube bolja – objašnjava Tomac. I drugi su mu projekti dragi, poput onog iz 2000., kad se upustio u projekt chardonnaya i sadnje starih plešivičkih sorti, od čega su ga mnogi odgovarali. Mnogo je sorata; Tomac kaže da je upravo u tome ljepota vina. Trenutačno ima 5,5 hektara vinograda, kupio je još 1,5 hektara, a planira ih osam, što je idealna mjera za obitelj. Na godinu proizvodi 30 do 40 tisuća boca, ovisno o urodu. Bijelo vino 90 je posto proizvodnje, od čega su pola mirna vina, a pola pjenušci.

Tomislav je posve prihvatio filozofiju poslovanja oca Zvonimira. Bit je u tome da nema previše filozofiranja, nema naglih skokova i izlaganja riziku. Poput oca Tomislav zazire od kredita, pa od početka posao razvija vlastitim novcem. Kredite ne diže jer poljoprivreda, kaže, nije kao druge industrije. Uvijek postoji opasnost od elementarne nepogode, roba je kvarljiva i traži poseban tretman želi li proizvođač postići kvalitetu.

• Tata nije volio riskirati, uvijek se bojao što će biti s obitelji ako propadne. Tako i ja. Ne možemo reći da loše živimo, ali radije ćemo sebi uskratiti nešto nego se kreditno zadužiti. Najvažnije je da smo veoma zadovoljni onime što imamo i ne-mamo megalomanske ciljeve – objašnjava Tomac. Tomčevi su prihodi 1,5 milijuna kuna. Podsjeća na primjere ambicioznih poljoprivrednika koji su dizali kredite putem HBOR-a i sada ih ne mogu otplaćivati.

Posao je trebalo graditi jer se najviše ulagalo u vinograde i podrumne. Zato će Tomislav reći da su za taj posao uz ‘abnormalnu’ ljubav potrebni upornost i strpljenje. Da bi proizvodnja tekla regularno, najvažnije su higijena i pedantnost. I doista, oblakom podruma to se može i vidjeti. Dok smo pak razgovarali uz vino na tržnju stogodišnje prigorske kuće okružene lijepim cvjetnjakom i travnjakom te umjetnim potokom od oborinskih voda koje crpka vrti ukrug, mogla se uočiti i Tomčeva strast za proizvodnju vina.

• Najveći izazov nije zaraditi, nego proizvesti najbolje vino – kaže Tomac.

U prigorskoj kući četvero zaposlenih (otac, mati, supruga i on) organiziraju degustacije, a za berbu ili orezivanje trsova angažiraju sezone. Svaki treći režu isključivo otac i on jer Tomislav vjeruje da najbolje mogu urediti vinograd za dobar prinos. Naime, što je prinos manji, to je bolja kvaliteta vina, pa na to paze prilikom orezivanja.

Nema ambiciju, rekosmo, obogatiti se preko noći, nego proizvesti najkvalitetnije vino. Za takvo što valja se pripremiti za tržište, no Tomac kaže da za sada nemaju problema s plasmanom. To ne vrijedi za izvoz jer u tome nisu napravili gotovo ništa. Prije sedam godina uspjeli su plasirati nešto proizvoda u Švicarsku, no problem je što na svjetskoj sceni Hrvatska ne predstavlja ništa. To je apsurd, kaže, jer imamo jaku i dugu tradiciju, svoje autohtone sorte, ali nedostaje promocija, koja je nemoguća bez državne pomoći. No zato se Tomčev vino prodaje širom Hrvatske u restoranima, ali i privatnim potrošačima.

Ne prodaju ga supermarketima, što ističu svaki put kad potpisuju ugovor s distributerima, i to zato što na trgovinskim policama ne vladaju dobri uvjeti za nj. Budući da su Tomčeva vina skuplja, ostaju na policama i do godinu dana, zbog čega gube na vrijednosti. Ipak, jedan distributer nije poštovao dogovor i plasirao ih je u supermarket, zbog čega obitelj razmišlja o tome da sva ta vina otkupi. Razlog je koliko težnja prema kvaliteti, toliko i čisti marketinški. Iskustvo mu, kaže Tomac, pokazuje da se vrlo teško penjati prema vrhu, a zbog gubitka vjere kupaca u njegovo vino, boji se, mogao bi se strmoglavit.

Kad smo već kod marketinga, i u njemu Tomčevi imaju jednostavnu filozofiju: naime, valuta kojom plaćaju marketinške akcije isključivo je kvaliteta, ne izdvajaju novac za to. Svojim novostima i pričama, kaže Tomislav, privlače medije; zasad to ima učinka.

Konkurencije se ne boji, iako je, kaže, velik pritisak izvana. Problem mu je hiperprodukcija pojedinih vinara, od 10 ili 50 milijuna litara, pa tu postoji opasnost od nižih cijena zbog niže kvalitete, ali i veće količine. To mu je s druge strane i prednost, jer količina vina koju on proizvodi pruža priličnu sigurnost, bez obzira na cijenu, da će toliko prodati. Upravo zbog male količine ali visoke kvalitete kaže da se ubraja među vinare koji ne moraju snižavati cijenu, za razliku od konkurencije, koja teži hiperprodukciji. Tvrdi da im je ove godine usprkos krizi prodaja porasla 10-ak posto, pogotovo zahvaljujući pjenušcu koji je osnova poslovanja. Svoju snagu Tomac objašnjava neovisnošću, a kao slast navodi možda to da nije riječ o pravom biznisu, što postoji rizik od hira prirode, a ljuti se i na to da Plešivica kao regija nije prepoznata u Hrvatskoj.

Ulaska u EU ne boji se. Naprotiv, vjeruje da će poslovati mnogo lakše jer će slobodno moći prodavati vino superlukusznim restoranima u Sloveniji i Austriji. Više od osam hektara neće saditi jer bi to preraslo okvire obiteljskog biznisa, a svoju budućnost vidi u biodinamici, odnosno proizvodnji usklađenoj prema mjesecima u godini koji će davati najbolje rezultate, bez preparata.