Otvoreni rat između predsjednika i Crkve trajat će do izbora

Crkva je, očito, prepoznata kao najveća zapreka ambiciji političke ljevice da zadrži Pantovčak i vrati se u Banske dvore. Veća čak od HDZ-a.

Uostalom, zar nije i velikoj pobjedi ljevice 2000. i Mesićevoj izbornoj pobjedi na predsjedničkim izborima iste godine prethodila dijagnoza tada još novoga zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića o ‘grijehu struktura’? Bila je to omiljena poruka novinskih komentatora koji su slavili mladoga progresivnog nadbiskupa nasuprot konzervativnom crkvenom vrhu. Danas kardinal Bozanić zajedno s drugim biskupima sustavno upozorava na komunističke ‘grijhe struktura’. A to upućuje na zaključak da za razliku od 1999., kad je Kaptol ljevici gotovo otvorio vrata za osvajanje vlasti, 2009. neće biti tako. Pretendentij lijevih političkih opcija na osvajanje vlasti prema toj se neizravnoj poruci odnose na različite načine. Najdosljedniji je HNS, stranka koja se profilirala kao jasno ateistička, koja od Kaptola ne očekuje pomoć i svoje glasače traži drugdje. Još od Račanova vremena između SDP-a i Kaptola traju odnosi racionaliziranog suživota: uvažavaju se međusobno, ne sukobljavaju se javno, ali zna se i da se ne vole osobito. SDP će, kad god je to moguće, izbjegavati izravno sučeljavanje s Crkvom. S druge strane nijedan biskup ili nadbiskup neće javno izravno povezati SDP s komunizmom. Samo neizravno. A kad progovore o bivšim jugoslavenskim obavještajnim strukturama koje su preuzele upravljanje državom, odmah će u SDP-u bliskim medijima uslijediti komentari u kojima će čak i onaj nekoć progresivni i slavljeni nadbiskup Bozanić postati nazadni, neobrazovani, nepismeni ajatolah. Ali na javnoj političkoj razini odnos SDP-a i Kaptola i dalje je na liniji suživota ljevice i Crkve. SDP-ov je predsjednički kandidat Ivo Josipović odmah nakon stranačke kandidature išao na razgovor s kardinalom Bozanićem. Ali prošli tjedan, kad je zbog inicijative predsjednika Mesića za uklanjanje križeva iz javnih prostora SDP prisiljen na izjašnjavanje, predsjednički kandidat Josipović to je prepustio kolegici Ingrid Antičević Marinović. Ona se izjasnila tako da izbjegne meritum inicijative poručivši, onako živjelno, da bi križ trebalo nositi na leđima i prebacivši lopticu na HDZ i korupciju.

Predsjednik Mesić procijenio je, izgleda, da može pobijediti Crkvu, odnosno njezin utjecaj na političkoj sceni, i tako osigurati vlastiti politički angažman nakon odlaska iz Predsjedničkog ureda, i to kao vođa trećeg bloka. A i pomoći ‘svomu’ kandidatu na predsjedničkim izborima. To nije rat protiv jednog ili dva komentara. Predsjednik se katkad razigra u retorici, ali preiskusan je političar da bi u rat s Crkvom ušao slučajno, zato što se odjednom prijetio već gotovo dva mjeseca staroga komentara Ivana Miklenića u Glasu Koncila u kojem je njegovo ponašanje pred diplomatskim zborom na Brijunima grubo etiketirao kao veleizdajničko ulagivanje. Predsjednik Mesić dobro zna da nikad neće dobiti potporu Crkve za svoj treći blok. Naprotiv, zna da će ona upotrijebiti svoj utjecaj protiv njegova bloka. Međutim, vjeruje da može pobijediti Crkvu s Pantovčaka i tako osigurati svoj politički ‘revival’. To je njegov rat za o(p)stanak. A što gubi ako izgubi? Ništa. Bit će umirovljeni predsjednik države. Zato ćemo, vrlo izgledno, sljedećih mjeseci vidjeti još mnogo ratnih epizoda između Pantovčaka i Kaptola – u kojima će biti baš neugodno Ivi Josipoviću i Zoranu Milanoviću. Jer s predsjednikom ne mogu, a protiv njega ne smiju.