JOŠKO SVAGUŠA Neuspio spoj krafni i nogometa

O novom vršitelju dužnosti predsjednika Hajduka više nitko ne govori kao o vlasniku Bobisa i uspješnom poduzetniku. Dobru reputaciju koju je stvarao godinama Svaguša je putem Hajduka ugrozio preko noći.

Inter, ne onaj iz Milana, nego manje mu glamurozni imenjak iz Zaprešića, prošle subote šetao se ležerno kao što gospođe predvečer ‘diraju’ rivom. Sumrak ‘baluna’ u Splitu zatim su zasladili i navijači. I to doslovno. Prema atletskoj stazi pole-tjeli su deseci krafni. Huk s Torcidina sjevera tražio je ostavku. ‘Svaguša, odlazi!’ Nema sumnje da je novog v. d. predsjednika Hajduka Joška Svagušu istog trena stislo u grudima. Hajduk gubi, a slastice iz njegova Bobisa umjesto po nepcima valjaju se u prljavoj kaljuži nacionalnog nogometa. I nema sumnje da se zapitao: ‘Što mi je to trebalo?’ Vjerojatno se pritom sjetio i riječi Miljenka Smoje, za kojega nikad nije bilo spora da je pitanje Hajduka u gradu pod Marjanom zapravo pitanje života i smrti. Ako ne i važnije od toga.

Svi koji Svagušu dobro poznaju ipak će reći da zbog toga on nipošto neće odustati. Dapače. Otkako je prije desetak dana, na nagovor i uz blagoslov Željka Keruma, imenovan privremenim šefom uzdmanog Hajduka, nijednog trena nije razmišljao ni o čemu osim o uspjehu.

Takav je oduvijek i sa svime čega se prihvati. Pravi potomak Matanove loze, koja od svojih sinova prosjaka stvara bogataše. Krš Svagušina obiteljskog Zagvozda nikad nije pristajao na poraz – objašnjava jedan splitski novinar. Koliko se pritom žestoko borio i kakve je plodove pritom ubrao, u Svagušinu slučaju najbolje potvrđuje podatak da taj tek 37-godišnjak trenutačno vodi dvije važne splitske institucije. Vlasnik je lanca pekarnica i slastičarnica Bobis, koji ove godine slavi 60. rođendan. Hajduk, ako u njemu ostane i nakon Skupštine zakazane za mjesec dana, 2011. slavit će stotu obljetnicu osnutka. ‘U Bobisa’ po kafnu prije i nakon utakmice Hajduka tradicija je gotovo dvostruka starija od samog Svaguše.

A počelo je, ‘ajde, budimo blagi, nipošto tako glamurozno. Iako je po zanimanju ugostiteljsko-turistički tehničar, vrlo je rano shvatio da postoje bolji načini za zaradu. Tri godine proveo je radeći u brodogradilištu Hamburg. Danas tvrdi da je onamo uspio doći do prvog kapitala. Naime, cijelu je jednu godinu radio bez dana odmora, i to noćne smjene i prekovremene sate. Kad se vratio u Split, s ocem je pokrenuo pekarnicu.

U jednom intervjuu priznao je da je tada osobno mjesio i valjao tijesto, bavio se dostavom, gotovo nije imao vremena za spavanje. Tvrtka je zajedničkim naporom obitelji ubrzano rasla, pa je 2001. otvorila prvi veliki pogon za proizvodnju kruha. Legendarni Bobis istodobno je tonuo sve dublje, stoga je Svaguša 2003., tada već dovoljno financijski moćan, odlučio kupiti toga gubitaša. Spajanjem svoje obiteljske tvrtke i Bobisa ubrzo je postao lider na tom tržištu i pritom ‘zaradio’ i prigodnu titulu ‘kralja kruha.’

Lanjski poslovni rezultati od osam milijuna eura prihoda u Bobisu i 10-ak u Svaguši, dvoznamenkasti rast i više od 500 zaposlenih nedvojbeno su ga potvrdili kao uspješnog poduzetnika. Slatki okus uspjeha nije mu pokvarila ni presuda Visokoga prekršajnog suda u Zagrebu kojom je kao prvi hrvatski poslodavac osuđen zbog kršenja prava za.

Nikad u polustoljetnoj povijesti Bobisa ta tvrtka svoje proizvode nije nudila u Zagrebu. S dolaskom novog vlasnika Bobis-Svaguša ne samo da je odlučila osvojiti dio tržišta u glavnom gradu nego ga je doslovno odlučila pokoriti. Započelo je otvaranjem prodavaonice u centru Mandi pa na Dolcu i u Savskoj ulici. Do 2012. Bobis bi pekarske proizvode i slastice, kao što je najavljeno, trebao prodavati na čak 30 mjesta u Zagrebu.

Sada već gradonačelnik Splita Kerum, kao takav i predstavnik većinskog vlasnika kluba, doslovno je podivljao i odlučio ‘potaracat’ sve što mu se našlo na putu. Da ipak ne bi ostao sâm na vjetrometini strasti koje uz nogomet neizostavno dolaze, trebao mu je čovjek koji će podmetnuti leđa. Od Svaguše nije bilo idealnijeg. No je li on sâm želio sjesti u tu vruću fotelju ili je ipak samo odrađivao uslugu Kerumu?

Teško je reći. Kao poduzetnik Svaguša se izazova nikad nije bojao. S druge strane, svaki razuman splitski poduzetnik Hajduka u tako teškom stanju mora bojati. No što će? – rekao nam je jedan veliki dioničar Hajduka.

Što je pak rekao sâm Svaguša? – Zahvalan sam Kerumu što mi je iskazao povjerenje. Šan je voditi Hajduk. Za klub ću raditi 24 sata na dan – objavio je na dan inauguracije.

Na posao se uistinu bacio istog dana. Uz pomoć Jake Andabaka, najvećega pojedinačnog dioničara kluba, krenuo je u potragu za pojačanjima. Preko noći dogovoren je transfer braće Sharbini iz Rijeke. Cijena? Prava sitnica – 2,7 milijuna eura. Nastavio je Svaguša još ambicioznije. Za trenera je poželio dovesti talijanskog stručnjaka Alberta Zaccheronija, čak ga je bio voljan platiti pola milijuna eura na godinu, ali je dogovor propao.

I onda je na Poljud došao Inter. Najvatreniji navijači Svaguši su jasno poručili što misle o njegovu radu napisavši blizu stadiona grafit ‘NK Kruh – peciva – slastice’. Badava mu je bilo sve što je učinio. Split je spustio palac. Danas o njemu tamo više ne govore kao o uspješnom poduzetniku, o Bobisu i ulaganjima. Dobru reputaciju koju je stvarao godinama Svaguša je putem Hajduka ugrozio preko noći. Je li uopće znao u što se upušta, pitat će se mnogi. Teško je reći, no sigurno je da navedene riječi Miljenka Smoje na početku, očito, nije shvatio dovoljno ozbiljno.