Zagrebačkim umjetničkim krugovima mnogima je poznata anegdotalna pripovijest o tome kako je akademski slikar Julije Knifer, u desetljeću prije Domovinskog rata, pokušao svom liječniku zahvaliti za tretman i izliječenje darujući mu jednu svoju sliku. A spomenuti mu se liječnik zahvalio i – sliku odbio. Bez obzira na to je li taj liječnik bio jedan od, ipak mnogih, skromnih i samozatajnih, kojima je iskreno ‘hvala’ dovoljna nagrada, ostaje činjenica da je odbio dar, tada vrijedan tek između 500 do 1.000 nekadašnjih njemačkih maraka, dok se danas Kniferova djela kupuju u cjenovnom rasponu od 20.000, 50.000 pa i 100.000 eura, ovisno o veličini ili razdoblju nastanka. Srećom po legendarnog Knifera, jednog od osnivača i najistaknutijih članova umjetničke grupe Gorgona, koji je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća otišao u Pariz, prije smrti 2004. godine doživio je da na svjetskoj umjetničkoj sceni bude uočen, priznat i ništa manje važno – prodavan i adekvatno novčano kompenziran.
Iako Knifer, jedan od vodećih avangardista naših prostora, široj publici najpoznatiji po motivima meandara, posljednjih deset godina uživa ugled i među hrvatskim kolekcionarima i znalcima, a njegova djela postižu respektabilne cifre, još uvijek veći interes i cijene postiže izvan naših granica. Razloga je više, ali najvažnije je da na domaćem tržištu umjetnina dominiraju autori hrvatske moderne, dakle iz razdoblja prve polovice 20. stoljeća, među kojima prednjače Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vlaho Bukovac, Vladimir Becić, Celestin Medović… Za njihova su djela hrvatski kolekcionari (a desetak najuglednijih galerista tvrdi da ozbiljnih kolekcionara ima tek između 100 do 150) spremni platiti između 100.000 i 300.000 eura! Oni koji na umjetnost, dakle, gledaju kao na investiciju sigurno neće pogriješiti posegnu li za navedenim, proslavljenim predstavnicima moderne. Štoviše, samo u posljednjih pet godina cijene njihovih djela skočile su od 200 do 300 posto. Bukovac se prije 15-ak godina, primjerice, mogao nabaviti za 10.000 do 15.000, a danas stoji 100.000 eura i više, tvrdi Ivo Jerić, galerist i vlasnik zagrebačke Galerije Kaptol.
Recesija se, dakle, nije dotaknula tih autora jer za njih imućni strastveni kolekcionari i poneki ‘slučajni’ kupac s dovoljno novca i dalje spremno otvaraju novčanik. Kad je riječ o nešto manje razvikanim autorima oni na svojim financijama izrazito osjećaju činjenicu da je Hrvatska još daleko od pregledno organiziranog tržišta, pa zapravo nema fiksnih cijena ili su one proizvoljne, stihijske.
A sasvim je druga priča kad je riječ o zanimanju inozemnih kupaca i znalaca najtraženih (i najskupljih) naših slikara za kupnju. Uglavnom nisu previše zainteresirani, jer riječ je o umjetnosti koja je pratila ali nije i preduhitrila tadašnje trendove, a pritom se nije uspjela dovoljno nametnuti i postati prepoznatljivom kao autentična u svjetskim okvirima. Bez ikakve sumnje, riječ je o slikarima koji predstavljaju hrvatsku nacionalnu baštinu i na koje možemo biti ponosni, ali koja stranci ne valoriziraju jednako.
Kolaž bez naziva Mihe Schöna, člana avangardne grupe Traveleiri iz 1926. godine, u svojim bi izložbenim prostorima rado imali svi svjetski muzeji. Pitanje je trenutka kad će eksperimentalni rad Ive Gattina od smole, pigmenta i jute iz 1962. godine osvanuti u nekom od svjetskih muzeja suvremene umjetnosti. Rad Ivana Kožarića od pozlaćenog gipsa ‘Torzo’ iz 1954. godine, kao i gotovo cijeli njegov opus otkupio je Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Časopis ‘Zenit’ iz 20-ih prošlog stoljeća na aukcijama vani postiže cijene od 5.000 do 10.000 eura.
Neizostavan je i pokojni Vlado Kristl, osnivač grupe Exat 51 (u kojoj je djelovao i Aleksandar Srnec, jedan od najvažnijih živućih umjetnika), umjetnik opće prakse, koji se smatra jednim od najradikalnijih zagovaratelja apstrakcije u bivšoj Jugoslaviji. Iako je vrlo rano došao do statusa međunarodne prepoznatljivosti, još je i danas nedovoljno i premalo poznat široj domaćoj javnosti: primjerice, to je u Njemačkoj uvršten u sve ozbiljnije pregledne kao relevantan stvaralac za europsku umjetnost.
A da nije riječ o proizvoljnoj ocjeni govore već spomenuti europski uspjesi nekolicine autora, a potvrđuju to i galeristi poput Ive Jerića, Zdravka Mihočineca te Radovana Becka, koji je u više navrata prezentirao upravo avangadne autore. O tome je često govorio i povjesničar umjetnosti Želimir Košćević, dodajući da je virtualna zbirka, čim je bila postavljena na internet, pobudila veliko zanimanje europskih muzealaca i povjesničara umjetnosti koji dijelove zbirke žele posuditi za razne istraživačke projekte na kojima rade. Upiti su pristigli iz Velike Britanije, Njemačke, pa i Italije, a osim toga, dodaje Košćević, i desetak velikih svjetskih muzeja, poput Ludwig Museum u Beču, Muzeja moderne umjetnosti Centra George Pompidou u Parizu, londonskog Tate Galleryja… predstavilo je taj segment naše umjetnosti, a neka važna djela imaju i u svojim kolekcijama.
Sam Sudac to već tvrdi i ponavlja otkako su njegove prikupljene avangardne slike, knjige, časopisi, kolaži, skulpture… postali zbirkom, a posebice otkako mu je prije nekoliko godina jedan škotski kolekcionar nudio 3,5 milijuna eura za kolekciju koja je trebala završiti u nekom američkom muzeju. A da se i svijet, mnogo manje mačehinski nastrojen prema avangardi, upravo sada sve snažnije okreće toj umjetnosti pobune, koncepta i ideje govor i činjenica da je proljetos, kad se u londonskoj aukcijskoj kući Christie’s licitiralo za djela iz doista impresivne kolekcije Yves-Saint Laurenta, među najvećim iznenađenjima bila nevjerojatna cijena koju je postigla bočica parfema što ju je Marchel Duchamp svojim potpisom pretvorio u umjetničko djelo. Malena bočica toga glasovitog dadaista postigla je cijenu od 8,9 milijuna eura i tako šest puta nadmašila očekivanja stručnjaka.
