Rasipanje bogatstva

Pet godina od donošenja Zakona o koncesijama u BiH ništa se nije pomaknulo s mrtve točke iako se prema podacima komisija za koncesije zbog toga gube ogromni prihodi. Umjesto u proračunima, završavaju u džepovima vlasnika kompanija koje koriste prirodna bogatstva.

U natoč postojanju legislative i očite koristi koju bi proračuni, ali i kompletan ekonomija u državi imali od toga, dodjela koncesija u Bosni i Hercegovini još uvijek tapka u mjestu. Preciznije rečeno, teoretiziranjem o koncesijama već godinama se bave državne te vlasti u Federaciji BiH, dok je Vlada Republike Srpske u tom području odmakla prilično daleko, o čemu najbolje svjedoči nedavna dodjela koncesije austrijskoj kompaniji Strabag za gradnju i upravljanje autocestom Banja Luka – Doboj.

Za to vrijeme u državi te proračun FBiH ni ove godine neće se sliti ni jedna marka prihoda od koncesijskih naknada. I dok na razini BiH, zbog kompliciranog ustavnog ustrojstva države, ali i nepostojanja zakona o državnoj imovini gotovo i nemaju ničega što bi mogli dati pod koncesiju, u FBiH riječ je o čistom nemaru, neradu, ali i očitoj sprezi vlasti i onih koji već koriste neka prirodna bogatstva, a za to plaćaju minimalne ili nikakve naknade.

Prema odredbama Zakona o koncesijama sve kompanije koje u obavljanju svoje djelatnosti koriste prirodna bogatstva ili resurse dužne su sklopiti koncesijski ugovor o tome. No ni u 2008. godini nijedno federalno ministarstvo nije zaključilo nijedan koncesijski ugovor. Zbog toga desetine tvrtki nastavljaju eksploatirati prirodna bogatstva bez plaćanja zakonske naknade. Apsurdno je da je to zaključila i Vlada FBiH razmatrajući nedavno izvještaj o radu Komisije za koncesije FBiH za 2008. godinu.

U tom izvještaju, pored ostalog, navodi se i procjena njenog predsjednika Šefika Koričića da se samo zbog nepoštovanja te zakonske obveze na godinu izgubi vrtoglavih 200 milijuna maraka, koji umjesto u proračunu završavaju u džepovima vlasnika kompanija. Umjesto da pod hitno poduzme sve da bi se zakon napokon počeo provoditi, u federalnoj Vladi su kao i prethodnih godina odlučili ignorirati taj problem. Tako Vlada FBiH ni pet godina nakon donošenja Zakona o koncesijama nema usvojenu politiku njihove dodjele, niti je u tom razdoblju dala koncesiju na korištenje bilo čega.

U Federaciji BiH nadležnost za izdavanje koncesija u oblastima koje nisu pobrojane u federalnom zakonu imaju i kantoni. Neki od njih stoga imaju svoje stalne komisije za koncesije, dok pojedini ta tijela formiraju prema potrebi. No nitko u FBiH na jednom mjestu nema podataka o tome koliko su i jesu li uopće dosad kantoni izdali koncesije. U RS slično pravo općine mogu ostvariti tek ako to odobri entitetska Vlada, a prema podacima Komisije za koncesije RS-a dosad je u nekoliko slučajeva pojedinim općinama odobreno da na taj način riješe neke svoje specifične probleme poput javnog parkiranja.

Iako se u javnosti često misli da komisije dodjeljuju koncesije, one tek daju suglasnost na prijedlog nadležnog ministarstva na ugovor o koncesiji, koje opet nije u obvezi odustati od njega ako suglasnost ne dobije. No, nadležnosti komisije dolaze do izražaja u kasnijoj kontroli rada koncesionara, naročito njegovog odnosa prema potencijalnim korisnicima nekog dobra koje je dobio pod koncesiju.

Hamed Mešanović, predsjednik Komisije za koncesije BiH, ne krije svoje razočaranje zbog toga što registar još nije uspostavljen i što se i dalje čeka na formalnu odluku o njegovoj izradi. Za Lider BiH napominje da se bez toga teško može govoriti o transparentnom i efikasnom korištenju raznih prirodnih dobara, za što bi svi njihovi korisnici trebali imati odobrenu koncesiju. – Nažalost, dosta je problema u vezi s tim, jer registar je neka vrsta grunta ili katastra za koncesije. Mislim da je ipak u cijeloj priči riječ o nezainteresiranosti vlasti da se taj posao uradi do kraja, a ne o nekom smišljenom planu da se nešto koristi, a da se ne plaća adekvatna naknada – kaže Mešanović.

Ističe da je koncesioniranje u BiH još uvijek potpuno neiskorišteno, a pravilnom bi primjenom državi moglo donijeti ogromne prihode te ubrzati razvoj ekonomije. To najbolje ilustriraju primjeri Hrvatske ili Slovenije, koje su koncesioniranje razvile do maksimuma. Tako je Hrvatska samo na rijeci Savi izdala čak 420 koncesija, za različite namjene, od kojih na godinu ubire naknadu u iznosu od oko 30 milijuna maraka. Slovenija je na primjer počela izdavati koncesije i za prijevoz učenika do škole.

Koliko je situacija, s druge strane, u BiH u vezi s tim kaotična pokazuju podaci Komisije za koncesije FBiH, prema kojim u FBiH postoji svega 10 ugovora o korištenju izvorskih voda, na osnovi kojih se naplati 182.000 KM naknade na godinu. Taj je oblik naplaćivanja naknade za korištenje takvih resursa naslijeđen iz doba bivše države. Kad bi se provele zakonske odredbe o koncesijama u samo tih deset slučajeva, na godinu bi se naplaćivalo 2,7 milijuna maraka.

Za razliku od FBiH, čije vlasti očito nemaju namjeru upuštati se u taj oblik investiranja, državna Komisija za koncesije te Vijeće ministara BiH uskoro će se suočiti s najvećim izazovom u dosadašnjoj dodjeli koncesija. Elektroprivreda BiH još je prije pola godine samoinicijativno dala ponudu za dodjelu koncesije za gradnju hidrocentrala Kozluk i Tegare na Drini. S obzirom da je riječ o energetskim objektima u pogranicnom pojasu rijeke Drine sa Srbijom, nadležnost za eventualnu dodjelu koncesije isključivo je na Vijeću ministara BiH.

No, da bi kompletna procedura dobivanja koncesije i službeno počela potrebno je da suglasnost za početak tog procesa i Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, koje o tome šuti. U Elektroprivredi BiH kažu da i dalje čekaju bilo kakav službeni odgovor, ne samo od vlasti BiH već i od Elektroprivrede Srbije, ali i Republike Srpske, koja je također pokazala zanimanje za sudjelovanje u tom projektu.

Ambasador Srbije u BiH Grujica Spasović imao je sastanak s generalnim direktorom Elektroprivrede BiH Amerom Jerlagićem u vezi s potencijalnom gradnjom tih elektrana. Spasović je nakon toga obavio razgovore i s čelnicima srpske elektroprivrede, čiji bi se direktor vrlo brzo trebao sastati s Jerlagićem, kako bi se razgovaralo o detaljima tog projekta. Dvije hidroelektrane na gornjem toku rijeke Drine imale bi ukupnu snagu od 310 megavata, a planovi za njihovu gradnju počeli su se pripremati još prije rata. Prema preliminarnim procjenama vrijednost tog projekta je oko 750 milijuna eura, od čega bi polovinu trebala osigurati Elektroprivreda BiH.

U toj kompaniji vjeruju da novac za ulaganje mogu pronaći dijelom iz vlastitih izvora, dok bi se najveći financirao povoljnim kreditima međunarodnih banaka koje imaju posebne kreditne linije za korištenje obnovljivih resursa. U Elektroprivredi BiH također smatraju da nije zanimljivo ni što je riječ o prekograničnoj suradnji koju financijski izdvoji podržava Europska unija.

Čelnik državne komisije Mešanović o tom projektu ne želi konkretno govoriti, s obzirom da procedura ne može službeno početi dok se o tome ne izjasni nadležno ministarstvo. Ipak napominje da je situacija u vezi s pitanjem tko bi trebao dati koncesiju jasna, jer je u slučajevima prirodnih dobara koja su na državnoj granici nadležna vlast BiH i njena tijela poput Komisije za koncesije, koja prema zakonu djeluje i kao zajednička komisija u slučaju da su neka dobra na entitetskoj liniji unutar BiH.