Predsjednik Mesić pokrenuo je ljetnu ofenzivu. Na suprotnoj strani Banski dvori i Kaptol. Sukladno prethodnim najavama, podnio je ustavnu tužbu protiv Zakona o kriznom porezu pogađajući Vladu u politički najosjetljiviju točku. Optužuje ju da je teret krize prebacila na najsrošašnije. Da je taj potez povukao Zoran Milanović, razumjela bih to kao dio legitimne političke bitke za izazivanje prijevremenih izbora. Uostalom, sa sličnim je argumentima SDP odbijao taj zakon u saborskoj proceduri. Ipak, nije podnio tužbu. Barem ne prije nego što ga je na to svojom tužbom gotovo primorao predsjednik Mesić. Bilo bi očekivano da je na podnošenju ustavnih tužbi poentirao i neki od sindikata. Ali nije. U uobičajenom, da ne kažem normalnom funkcioniranju države nije očekivano i nije uobičajeno da se na takvu ustavnu tužbu odlučio predsjednik države. Nije, doduše, predsjedniku zabranjeno propitivati ustavnost (i) tog zakona, ali politička pozicija s koje to čini u svojoj ustavnoj tužbi klasična je pozicija oporbenog lidera u izbornoj kampanji, koji tuži Vladu da nanosi nepravdu sirotinji i obećava da bi on oporezivao bogate. A predsjednik nije oporbeni lider, niti je počela kampanja za prijevremene parlamentarne izbore. Ili je možda upravo ta tužba početak te kampanje? I potvrda da će upravo predsjednik insistirati na padu Vlade, prijevremenim izborima i sebi kao vodi oporbenoga ‘trećeg bloka’?
Tajming tužbe je zanimljiv. Ne samo zato što se dogodio za ljetnog raspusta Vlade, u vremenu kad i nema pravih političkih vijesti. Dakle, to automatski postaje tema tjedna. Ali dogodilo se to i u razdoblju kad se počelo nazirati neko približavanje HDZ-a i SDP-a iza scene, kad je premijerka Kosor najavila suradnju sa SDP-om u kreiranju proračuna za iduću godinu, a potom je i vehehentni Slavko Linić malo ublažio retoriku, suočavajući čak na trenutak s premijerkom. Učinilo se zapravo da je stvaranje velike koalicije najesen samo pitanje vremena i argumentacije kako bi se ostvarila win-win pozicija i za HDZ i za SDP. Bilo bi to politički najodgovornije rješenje za državu, jer teške odluke kakve će najesen biti nužne gotovo i nisu moguće bez političkoga konsenzusa. Ali bilo bi to i najkomotnije rješenje za obje velike stranke. Jer u vremenima velikih kriza i nepopularnih poteza teško je procijeniti što je za neku stranku gora opcija: izgubiti vlast ili dobiti vlast. A s obzirom na to da je riječ o dvije stare, da ne kažem ustajale stranke, koje ne pršte kreativnim političkim potencijalom, vjerujem da bi se našle u nekom pragmatičnom braku iz računa. No, tu više ne bi bilo mjesta za skore prijevremene izbore, ni za ‘treći blok’ predsjednika Mesića, nakon što napusti Pantovčak.
