Šest scenarija za rasplet krize u Hrvatskoj

Velika koalicija HDZ-a i SDP-a rješenje je koje jedino jamči izlaz iz krize i stabilan razvoj Hrvatske. Taj se zaključak nameće nakon što smo simulirali šest scenarija raspleta. Svaki nosi svoje rizike i nedostatke. Neki od tih scenarija omogućili bi zatvaranje proračunskih rupa (MMF), ali ne i adekvatan razvoj bez još veće uvozne ovisnosti. HDZ, prije opterećen nego ojačan koalicijskim partnerima, iscrpio je Sanaderovim odlaskom svoje metode i mogućnosti, a upitno je bi li SDP s manjim strankama imao snage za radikalne rezove.

Nova politička opcija zasad se ne nazire, a svi se nadamo da do bankrota ipak neće doći. Stoga ključno pitanje nije izbor među ponuđenim rješenjima, već (ne)voljnost glavnih aktera da ponovno sklope donedavno nezamislivu suradnju. Doduše, to ne bi bilo prvi put. Franjo Gregurić bio je od ljeta 1991. više od godinu dana na čelu Vlade nacionalnog jedinstva. (U njoj su bili i tadašnji istaknuti SDP-ovac Zdravko Tomac i liberal Dražen Budiša.) Istini za volju, to je bilo u jeku agresije na Hrvatsku. Ta velika koalicija bilo bi prvo mirnodopsko koaliranje najjačih stranaka. Zašto velika koalicija? Vodeća stranka, koju je.

SDP će teško pristati na vladu nacionalnog jedinstva (koju HDZ još nije javno ponudio) jer na čelu nema vizionara koji bi žrtvovao kratkoročni politički probitak za dugoročnu korist države.

Za sve poteze imala bi veliku potporu (ne samo kao zbroj glasova stranačkih pristaša nego i onog dijela društva koji obično proglasavamo apolitičnim).

HDZ i SDP zajedno jedina su snaga koja može povući nepopularne poteze bez većih negativnih posljedica. To su, prije svega, drastično smanjenje troška državne uprave i javnih službi, reforma preskupog i besmisleno usitnjene teritorijalne struktura, uvođenje poreza na neobrađeno zemljište, oporezivanje stambenog prostora u kojem se ne živi (vikendice, iznajmljivanje)… Najveći problem partnerima bio bi obračun s uvoznim obiljem i stvaranje zdravih pretpostavki za razvoj domaćeg proizvodnje.

Ako se situacija zaoštri do usijanja, moguće je da nemiri iznijedre kakvog ‘hrvatskog Walensu’. Među kandidatima mogao bi biti general Gotovina ako izađe iz zatvora. I predsjednik Mesić ima političkih ambicija nakon isteka mandata. Izgledno je da bi se novi lider mogao nametnuti (i) putem interneta.

Nije sigurno kakav bi ideološki plašt imala ta nova snaga. Moguća je kombinacija lijevo orijentiranih socijalnih programa, ali nije isključena ni desna opcija.

Teško da će ga međunarodna zajednica dopustiti u dosad uobičajenom političkom raspletu (između HDZ-a i SDP-a). Moguće je ako vlast preuzela nekooperativna i radikalna nova politička snaga koja se ne može kontrolirati.

Mogla bi se očekivati blokada uštedelevina (deviznih, ali i kunskih), upitan bi bio cijeli bankarski sustav, Hrvatska bi bila odsječena od ostatka svijeta (bez putovanja u inozemstvo, bez izvoza i uvoza), što bi moglo prouzročiti nestašicu proizvoda koji se uvoze, odnosno koji upotrebljavaju sirovine ili poluproizvode iz uvoza (stariji se još sjećaju nestašice benzina i vožnje par-nepar kao i redova za deterdžente, kavu, WC-papir…).

Primanja bi morala biti u skladu s desetkovanim BDP-om. Mogla bi se očekivati nekontrolirano visoka inflacija, procrtav šverca i drugih oblika sive ekonomije. I turizam bi doživio krah.

Sanader ostavio na vjetrometini, sama bi morala povući previše poteza protiv sebe. U međuvremenu, vlast pokušava kupiti dodatno vrijeme rebalansima proračuna kako bi riješila, odnosno pomela pod tepih neugodne afere koje bi se mogle rasplamsati nakon izbora. Kad je apsolutni vladar HDZ-a abdicirao, mnogi su u stranci i u javnim poduzećima ostali bez zaštitnika. Afere koje ovih dana potresaju HŽ, HEP, HAC – a mogu se očekivati i nove mete – stoga nisu val borbe protiv korupcije, nego unutarstranačko preslagivanje centara moći. No, ni SDP nije jedinstven. Još nakon ubojstava Ivane Hodak i Ive Pukanića, unutar stranke bilo je prijedloga da se u to vrijeme nesigurnosti ne ide na dodatno destabiliziranje vlasti. Ideja je bila ponuditi tada HDZ-u sklanjanje svojevrsnog saveza za Europu, koji bi imao rok trajanja do prijama u EU. Predlagano je i nekoliko ključnih točaka mogućega zajedničkog programa koje su i danas itekako aktualne: jamstvo sigurnosti svakom građaninu, borba protiv korupcije na svim razinama, reforma državne i lokalne uprave, otvaranje novoga razvojnog ciklusa i završetak pregovora s EU. Milanović je tada ipak zatražio izvanredne izbore. No, tadašnje točke mogućega zajedničkog programa aktualne su i danas. Istini za volju, EU je mnogo dalje nego što se činilo prije godinu dana, i nije više u žiži interesa, a prioritet je postala hitna sanacija proračuna. (Ni ministar financija danas još ne zna kako će isplati plaće i mirovine za rujan, a pogotovu to ne zna za listopad.)

U međuvremenu je gospodarstvo počelo tonuti po notama državnog orkestra financiranog nenormalno i nemoralno rastrošnim proračunom. Dogodili su se i lokalni izbori i HDZ-ov centralistički presing iz Zagreba prema lokalnim ‘oporbenim situacijama’. Zato je SDP sad još odlučniji: jedini rasplet su prijevremeni izbori.

Ipak, još je jedna točka, barem na deklarativnoj razini, zajednička najjačim strankama. Iz Vlade i iz SDP-a poručuju da je za rješavanje krize ključan proračun za sljedeću godinu. No, dok HDZ dotad, čini se, ne želi ni čuti za rezanje megalomanskih rashoda, SDP bi se do kraja godine pokrio s onime što ima, dakle trošio bi samo tekuće prihode.

Dok Vlada pokušava zakrpati proračun, dok se zauzimaju startne pozicije za parlamentarne izbore, a nogomet se još nije pošteno zahuktao u novu sezonu, javnost se uveseljava jednom drugom najvažnijom sporednom stvari – predsjedničkim izborima. A da će to doista biti supstitut za nogomet, potvrđuje i brižljivo prilagođen raspored. Predsjednika ćemo, naime, birati posljednji mjesec ove godine, nakon što 5. prosinca završi posljednje kolo jesenskog dijela Prvenstva.

Licitacija za nasljednika Stjepana Mesića na Pantovčaku u međuvremenu je počela. Božidar Vukasović, Boris Mikšić, Denis Latin, Josip Jurčević, Damir Kajin, Vesna Pusić… već razmišljaju o promjeni namještaja na Pantovčaku, a iz otvorene nepresušne političke konzerve gotovo svakog dana iskoči još pokojni kandidat. Josipović je prvi ozbiljniji, Hebrang je nakon što je prošla luburićevska ‘frutama’ proglasio da je zdrav za utrku, Vidošević je ostao na (stranačkom) čekanju i najavljuje utrku kao kandidat Gospodarske komore (?), a Bandić je započeo pritajenu kampanju za svaki slučaj. No, bez obzira na količinu političke zabave koja nas čeka, predsjedničke izbore treba promatrati prije svega kao uveritiru u parlamentarne. Lijepo je imati blisku osobu na čelu države, ali, ruku na srce, može se i bez nje. Isplativije je žrtvovati Pantovčak za Banske dvore, zamijeniti državnički ugled i ceremonijalnu važnost za prizemnu kontrolu državne blagajne, ma kako ona prazna i isciđena bila.

S druge je strane danas politički intrigantnije što će raditi sadašnji predsjednik nakon silaska s Pantovčaka nego tko će zauzeti njegovo mjesto.

U cijelom toj predsjedničkoj priči ipak postoji i ozbiljna komponenta. Štedljivost bi mogla navesti na ideju da se predsjednički izbori održe istodobno s parlamentarnima. Međutim, to bi moglo imati nesagledive reperkusije. Naime, sva vlast u Hrvatskoj u jednom bi se razdoblju koncentrirala u ruke jednog čovjeka, i to Luke Bebića. Slično se dogodilo 1999., kad je Vlatko Pavletić kao predsjednik Sabora i vršitelj dužnosti predsjednika države nakon Tuđmanove smrti odigrao vrlo pozitivnu državničku ulogu. No Bebić nije Pavletić, pa bi vrijeme bezvlašća moglo biti vrlo opasno. Stoga će, ipak, biti svršenihodnije dvaput izlaziti na birališta.

U međuvremenu Milanovićev koalički poziv HNS-u i IDS-u izazvao je nove dvojbe: je li bolje povezivanje na platformi koja još nije uspjela iznjedriti ni zajedničkoga relevantnoga predsjedničkog kandidata, ili bi bilo efikasnije promovirati SDP-ovu vladu u sjeni, koja bi mogla uspješno kontrirati potezima obezglavljenog HDZ-a.

U svakom slučaju, u SDP-u su vrlo samo-svjesni. Sjećaju se da su prije deset godina vlast preuzeli bez gotovo ikakva operativnog znanja vladanja. No, sada tvrde da imaju sposobnu ekipu u vrhu stranke koja je u ovih desetak godina dobro svladala kompletnu tehnologiju vlasti na lokalnim razinama. Stoga su uvjereni da bi već sutra mogli bez problema preuzeti vlast od HDZ-a. Iako tvrde da su danas bolje umreženi u sve pore društva, pa i u najosjetljiviju braniteljsku populaciju, u SDP-u su svjesni da bi preuzimanjem vlasti bili osuđeni i na politiku malih koraka i na poteze koji bi donijeli rezultate tek na dugom štapu. Primjerice, sami bi morali preuzeti odgovornost za bar tridesetak tisuća otkaza u državnoj upravi. Također, tvrde da bi patuljaste općine same s vremenom poželjele pripajanje logičnim središtima. Najprije bi trebalo strogo poštovati zakone, što bi značilo presušivanje vrela stranački motiviranih dotacija iz Zagreba. Male općine bez ekonomskog rezona iz prikupljenih poreza ne bi mogle isplaćivati ni plaće svojim načelnicima, pa bi ubrzo same morale zatražile pripajanje većima. No, i SDP-ovi stratezi priznaju da bi to moglo potrajati. Zato i u SDP-u ne otklanjaju mogućnost velike koalicije s HDZ-om, ‘ali to bi eventualno bilo moguće samo nakon izbora’.

Hrvatska je, prema toj logici, u pat-požiciji. Velika koalacija odmah bi mogla početi preokretati negativan trend i uliti novi optimizam. No, SDP zaziva izbore, a HDZ za to ne želi ni čuti. HDZ-ovo otezanje pogoršava situaciju, ali i kad bi izbori kojim čudom bili raspisani ovih dana, nova vlada ne bi počela vladati u pravom smislu riječi prije Nove godine. S druge strane, pravi pritisak Vlada može očekivati najesen, i pitanje je koliko ima političkog kredibiliteta izdržati ozbiljnije prosvjede i štrajkove. Stoga bi sklapanje privremene velike koalicije HDZ-a i SDP-a bila najbolja vatrogasna mjera koja bi imala izgleda da dugoročno polući uspjeh.

Na kraju, što bi zaista donijela velika koalacija? HDZ i SDP zajedno ne bi morali strahovati od ‘trećih putova’, od novih političkih opcija, a ponajmanje od sadašnjih koaličkih partnera kojima su i Sanaderova i Račanova vlada prisilile na koalički oltar ogromne iznose.

Mogli bi u kratkom roku povući sve nepopularne poteze. Primjerice, to je kresanje nepotrebnih državnih administracija i teritorijalni preustroj, oporezivanje neobrađenog zemljišta, kao i niz mjera koje bi povećale konkurentnost gospodarstva, a u koje spadaju i poticajne olakšice, a ne dodatno oporezivanje. U sklopu toga svakako je i određivanje prioritetnih grana koje bi trebalo dodatno poticati. Najproblematičnija točka ove suradnje svakako je borba s korupcijom, koju ni velika koalacija ne može iskorijeniti bez pristanka HDZ-a.

No, taj je scenarij zasad daleko od realizacije. Ni HDZ ni SDP, naime, nemaju u ovom trenutku na svom čelu vizionara, spremnog da stranački rejting i vlastiti probitak žrtvuje za dobrobit Hrvatske. Zato ćemo ipak najvjerojatnije čekati MMF, ne isprofirali li se prije toga u vrućoj jeseni nova politička opcija na čelu s nekim novim hrvatskim Walesom.