Ljeto u znaku ekonomskoga kaosa, kakofonije i agonije

Oporezivanjem viših plaća za samo četiri posto premijerka Kosor uspješno je pacificirala nakratko probuđeni bijes višega srednjeg sloja. Harač ljuti, ali ipak ne toliko da izazove reakciju ‘skijaškog sindikata’.

Prije dva broja u Ekonomalijama sam spomenuo ‘skijaški sindikat’ koji se bio gadno naljuto na premijerku Jadranku Kosor nakon što su procurile najave da Vlada sprema porez na plaće od osam posto. Pod ‘skijaškim sindikatom’, ili možda točnije ‘skijaškim lobijem’, misli se na oko 200.000 pripadnika višega srednjeg sloja (koji si može priuštiti skijanje), koji se ozbiljno zabrinuo tek u trenutku kad je pripremilo da se i njemu, zbog recesije i upropaštenih državnih financija, dirne u primanje. Očito nije bilo dovoljno jasno napisano da napad na ‘skijaše’ nije istodobno i stajanje na stranu premijerke Kosor. Zapravo, bila je to svojevrsna nada da će se uspavani srednji i viši srednji sloj u zemlji ozbiljno aktivirati u nastojanju da zaustavi odvlačenje nacionalne ekonomije u ponor i bankrot.

Nažalost, to se nije dogodilo. Politikantski instinkt nove premijerke i njezinih savjetnika još su jednom došli do izražaja. Shvatili su koliko je opasno dirati u viši srednji sloj, pa su viša primanja postala opreziva kriznim porezom od četiri posto. A to je taman toliko oduzimanje od natprosječne plaće da ‘skijaši’ neće imati volju prežestoko reagirati. Malo će gundati, ali na ulice neće izići. Niti će doći u napast da se politički angažiraju. Radije će normalno odraditi godišnji i po kafićima uz plaže, u stilu vođenja visoke politike u gostionici ‘Kod Žnidar-šića’ u kultnom filmu ‘Tko pjeva zlo ne misli’, užasavati se Vladinih poteza uz onu glasovitu praznu prijetnju: ‘Da je meni pet minuta vlasti!’

Dakle, propala je prilika da moći dio društva natjera politiku na temeljitu promjenu svog ponašanja i ponudi suvisli program izvlačenja zemlje iz recesije. Ta činjenica pojačava dojam s početka kolovoza da u zemlji, kad je o ekonomiji riječ, vladaju kaos, kakofonija i agonija. Nikakav konsenzus nije ni mogao biti postignut uz usvajanje trećega ovogodišnjeg rebalansa, jer Vlada nije ponudila nikakav uvjerljiv ‘proizvod’ kao protuvrijednost za dodatno povećanje cijene svojih usluga u obliku kriznog poreza. Iako premijerka Kosor najavljuje da želi razgovarati sa svima koji imaju neku ideju o tome što ubuduće raditi, struktura vlasti koja ju je postavila, a tu se prije svega misli na HDZ, jednostavno ne dopušta promjenu obrasca.

Možda sve još nije izgubljeno, ali u ovom trenutku čini se da su izgledi za uspjeh deset posto, a za neuspjeh 90 posto. Stalno se povlače pogrešni potezi. Pokazuje se koliko je premijerka uzaludnog vremena izgubila na uvjeravanje poduzetnika i menadžera da ne dižu cijene. Svi su joj pristojno klimali glavom, ali će na kraju uraditi što su i inače naučili. S pravom.

Jednako tako, nema se snage dirnuti u prave razloge kriminala, korupcije i nesposobnosti u javnim i državnim tvrtkama. Sad će možda pokoji prebati direktor i morati otići iz svog ureda, ali nikakvi zdravi temelji neće biti postavljeni kako bi se u budućnosti stvari poboljšale. Član Nadzornog odbora HEP-a Krešimir Ćosić čudom se čudi kad ga novinari pitaju zna li on što se sve događalo u HEP-u. Od nabave preskupe struje od sumnjivih prekupaca, do astronomickih povećanja primanja članova Uprave HEP-a. Neka mu bude to njegovo čuđenje, ali da se misli ozbiljno netko iz državnog aparata podnio bi kaznenu prijavu protiv neinformiranih članova NO-a u državnim tvrtkama. Zakon o trgovačkim društvima jasno je odredio da za poslovanje tvrtki koje nadziru nadzornici, poput spomenutog Ćosića, odgovaraju i osobnom imovinom! Pa kad prvo država uzme kuću jer nije nadzirao kako treba, možda neće trebati toliko povećavati poreze i raditi rebalance.

Da mnogo toga ide ukrivo pokazuje i sve izglednije kandidiranje Nadana Vidoševića za predsjednika države. Ekonomski politika za kakvu se godinama zalaže Vidošević sasvim mi je prihvatljiva (izvoz, propitivanje tečajne politike…). Ali zagovaratelj takvih po teza ne bi se trebao kandidirati za predsjednika države, nego za premijera. Ovako, uspije li Vidošević osvojiti Pantovčak, sljedećih će pet godina, kao i proteklih desetak s mjesta vječitog predsjednika HGK, docirati kao što to, kad je o ekonomiji riječ, u protekla dva mandata radi i sadašnji predsjednik Stjepan Mesić. Vidoševićeva očita namjera da se ne umara stvarnim radom u Vladi, nego da s visine i dalje dijeli dobre savjete koje bi netko drugi morao provoditi čini ga kandidatom za sâm vrh na početku spomenutoga ‘skijaškog sindikata’. A takvih Vidoševića ima još sasvim dovoljno da se kaos, agonija i kakofonija nastave.