Hrvatskoj treba plan restrukturiranja javne potrošnje

Duboko su pogrešne ideje da se povećavanjem poreznog opterećenja, posebno poreza na potrošnju, može zadržati sadašnja razina proračunskih rashoda.

Vladine fiskalne politike, koje su se više od desetljeća temeljile na ekspanziji javne i privatne potrošnje, ovih dana doživljavaju potpuni slom. Unatoč upozorenjima koja su dolazila iz dijela stručne javnosti da se prije ili kasnije model deficitarnog financiranja javne (ali i privatne) potrošnje mora zaustaviti, tek su otežano refinanciranje u inozemstvu, pad domaće potražnje i posljedični pad proračunskih prihoda primorali Vladi na seriju proračunskih rebalansa te povećanje poreza na potrošnju i uvođenja nekih dodatnih poreza.

Duboko su, međutim, pogrešne ideje da se povećavanjem poreznog opterećenja, posebno poreza na potrošnju, može zadržati sadašnja razina proračunskih rashoda. Vladine tvrdnje o potrebi nastavka investicijskog ciklusa da bi se sačuvala radna mjesta također predstavljaju inerciju promašenih ekonomskih politika koje su neposredno odgovorne za stanje u kojem se hrvatska ekonomija danas nalazi. Kakve su nam vladine ekonomske politike danas potrebne?

U zadnjem desetljeću Vlada je proračunskom ekspanzijom potpuno iscrpila kapacitete domaće ekonomije. Kreatori ekonomskih politika bili su uvjereni u svoje tvrdnje da država ne treba poreznim i fiskalnim politikama povećavati kapitalnu opremljenost poduzeća, već da to pitanje treba prepustiti slobodnom tržištu. Porezima se punio proračun, a rasprodjela prihoda bila je gotovo u cijelosti u funkciji političke ekonomije ili političkoga klijentelizma. Danas doduše imamo veliku i odličnu cestovnu infrastrukturu (po kojoj se vozi daleko premalo automobila), obnovljene bolničke kapacitete (s nedovoljno liječnika), nove školske kapacitete (bez djece) te velike sportske dvorane (bez sportaša). Ali imamo i ogroman javni i vanjski dug koji će u idućim desetljećima vršiti neizdrživi pritisak na ono što zovemo državom blagostanja. Mogućnost dugoročne stagnacije više je nego realna opcija.

Oporavak globalne ekonomije, koji se već nazire, dolazi gotovo isključivo kao rezultat odlučnosti i brzine ekonomskih politika. Hrvatska Vlada nema dovoljno fiskalnoga kapaciteta, ali ni kompetentnosti za provođenje antirecesijskih mjera kakve su provodile vlade razvijenih zapadnih zemalja i Kine. Da bi se hrvatska ekonomija oporavila od vanjskog šoka i dinamizirala prema toliko potrebnom, dugoročno održivom ekonomskom rastu, Vlada mora kreirati paket poreznih, fiskalnih i industrijskih politika s dugoročnim implikacijama, neusporedivo kompleksniji nego što su to fiskalno-tehnički rebalansi i kratkoročno povećavanje poreznog opterećenja.

Zbog izrazite neelastičnosti fiskalne potrošnje u kratkom je roku doista nemoguće provesti nužne reforme u javnom sektoru i na taj način kreirati uštede. Vlada, međutim, može i mora izraditi plan restrukturiranja javne potrošnje i plan prilagođavanja u srednjem roku, kako bi se ekonomski akteri mogli prilagoditi. Vlada ne samo može, već i mora imati jasnu sliku fiskalnih politika u idućih pet godina, odnosno do ulaska u EU. Fiskalnim i poreznim se politikama u srednjem roku moraju postići neki ciljevi koji ne bi bili samo protukrizni, već bi bili u funkciji dinamičnoga ekonomskog rasta. Glavni cilj mora biti ekonomski rast i rast zaposlenosti. Dugoročno održivi rast, unatoč fluktuacijama izazvanim globalnom krizom, mora doći kao posljedica rasta inozemne potražnje za domaćim robom (prerađivačka industrija) i uslugama. To su jednostavno temeljni ciljevi u vezi s kojima se mora naći konsenzus.

Ukupne ekonomske politike moraju biti u funkciji tog cilja. U kratkom se roku mora zadržati potražnja za domaćom robom i uslugama (komunalne usluge), što se može postići snižavanjem stopa poreznog opterećenja i različitim mjerama industrijskih politika. Pod svaku je cijenu potrebno održavati sadašnju razinu zaposlenosti, posebno u privatnom sektoru. Tačno je važno da se zadrži kupovna moć umirovljenika, kao vrlo važnog segmenta potražnje. Krizni porez na dohodak u tom je smislu mjera pogrešnog intenziteta i u pogrešnom smjeru. Istodobno fiskalne politike moraju doživjeti snažan zaokret: hlađenje javnih ulaganja te smanjivanje subvencija i poticaja moraju biti temeljni ciljevi. Proračun(i) za 2010. i godine koje slijede do ulaska u EU moraju biti utemeljeni na fiskalnim politikama s jasnim ciljevima te doprinosima promjeni strukture nacionalne ekonomije i rastu temeljenom na povećavanju konkurentske sposobnosti poduzeća na međunarodnom tržištu.