Novigradsko more, Šibenski i Malostonski zaljev te Limski kanal najpoznatija su staništa dagnji na hrvatskom dijelu Jadrana. Ta školjka, naime, ne voli mjesta gdje more udara, pa traži zaštićene dijelove morskoga dna. Ipak, voli morske struje, a posebno bočatu vodu, dakle ušća rijeka ili mjesta s izvorima. Traži, naravno, i staništa na kojima ima hrane, što kod školjaka može biti opasno. One se hrane filtriranjem mora, pa treba paziti da se beru daleko od izljeva otpadnih voda.
Ukusna je sirova, bačena na maslinovo ulje s nekoliko režnjeva češnjaka, pohana, pečena na žaru, pripremljena na buzaru, na brudet, u rižotu… Dagnje se mogu puniti, primjerice nadjevom od grožđa, maslinova ulja, luka, riže, kikirikija, soli, papra i začina te takve skuhati. Njima se mogu puniti lignje ili palačinke. Osim vinom mogu se podlijevati i pivom. Školjke se poprže na ulju i doda se češnjak, peršin i piše od rajčica. Sve se to zajedno pirja i podlijeva pivom dok se dagnje ne otvore. Pri kraju se začini peršinom, solju i paprom te zgusnu krušnim mrvicama. I, oprez, dagnje koje se ne otvore treba baciti.
Dobro je znati i nazive kojima je zovu u različitim dijelovima naše obale. Najčešća su dglja, datul, pedoć, pidoć, mušula, ušenak i pizdica.
