DAMIR SAMARDŽIĆ

Očeo sam u maminoj dnevnoj sobi. Klijenti su mi dovozili robu pred zgradu, a ja sam je vozio dizalom na četvrti kat i plastificirao – tako je poslovati počeo Damir Samardžić, vlasnik tiskare GrafoPlast, koji je 2002. otvorio obrt jer je shvatio da se u Osijeku nitko ne bavi plastifikacijom, nego svi robu voze u Zagreb i natrag. Tako je popunio tržišnu nišu i, uvjetno rečeno, ostvario geografski monopol. Naime, objašnjava Samardžić, rabljeni stroj za plastifikaciju s ozbiljnim kapacitetima stoji otprilike 45 tisuća eura i isključivo plastificira. Međutim, zatim je ušao i u tiskarstvo. Tiskanjem znatno smanjuje rizik pronalaska posla. Boji li se Samardžić novih izazivača? Ne. Tvrdi da mu konkurent ne bi mogao oduzeti cijelo tržište i klijente, a s obzirom na veliko ulaganje novi igrač samo na dijelu tržišta ne bi poslovao isplativno. Iako je prepoznavanje prilike do danas ostao glavni Samardžićev adut, nije se zadržao samo na plastificiranju nego je GrafoPlastovu uslugu zaokružio: od pripreme za tisak preko tiska do plastifikacije.

Nakon završetka srednje grafičke škole Damir Samardžić radio je u dvije osječke tiskare. Kako mu je i otac bio privatni poduzetnik, još kao klinac naučio je što to znači i želio je i sâm otvoriti nešto svoje. U drugoj tiskari u kojoj je radio nakon dvije godine osjetio je da je došao do limita. Da bi napredovao, odlučio je upisati Grafički fakultet u Zagrebu. Tadašnji poslodavac, objašnjava Samardžić, nije imao razumijevanja za njegove izostanke s posla radi odlaska na vježbe ili polaganje ispita, pa su međusobna nesnošljivost i nezadovoljstvo sve više rasli, što je uvelike ubrzalo njegovu odluku o ulasku u poduzetničke vode.

Iako sam preko zagrebačke tvrtke kupio stroj iz Japana, najnoviju tehnologiju, u to je vrijeme plastifikacija zahtijevala mnogo ručnog rada, tako da sam radio gotovo danonoćno. Nisam htio ulaziti u tiskarstvo zbog velike konkurencije, a na području plastifikacije nije je bilo, tako da sam počeo raditi za velike tiskare kojima je to veoma odgovaralo jer više nisu morale voziti robu u Zagreb. Ubrzo sam imao toliko posla da više nisam mogao raditi u dnevnoj sobi jer mi je mama doživjela ‘fras’ – šali se Samardžić – pa sam iznajmio zajedničke prostorije u zgradi. Odmah zatim kupio sam i novi stroj iz Italije da bih povećao kapacitet.

Zbog svoje dobre tržišne pozicije od početka poslovanja cjenovno je bio jednak zagrebačkim tvrtkama koje su se bavile plastifikacijom, što si je mogao priuštiti jer je na širem području Osijeka bio jedini s ozbiljnim kapacitetom u toj djelatnosti. No iako se s tog aspekta poslovanje činilo vrlo perspektivnim, problem je bio u tome što je većina velikih tiskara GrafoPlastovih klijenata radila za državu, što je prouzročilo velike probleme s naplatom potraživanja. Samardžić se u tom razdoblju iz podruma stambene zgrade odlučio preseliti u Poduzetnički incubator BIOS. Kako su mu problemi s naplatom bili sve ozbiljnija kočnica u poslovanju, odlučio se ući u tiskarstvo da bi radom za krajnjeg kupca došao do potrebne gotovine. Uzeo je u najam digitalni stroj za tisak i zaposlio svojega prvog radnika. Budući da se posao dobro razvijao, nakon godinu dana kupio je vlastiti digitalni stroj, zaposlio još jednog radnika i svojim klijentima odlučio ponuditi i predradnju tisku, odnosno pripremu za tisak, da bi zaokružio ponudu: od pripreme za tisak preko digitalnog tiska do plastifikacije.

S obzirom na to da su tiskare s kojima sam i dalje radio dio potraživanja uvijek kompenzirale, drugi sam dio naplatio pronalazeći poslove, u GrafoPlastu sam radio pripremu za tisak i njima davao da otisnu. Tako sam podmirio stara potraživanja, ali nešto i zaradio – kaže Samardžić i dodaje da se i danas koristi uslugama tvrtki koje se bave naplatom potraživanja, a koje cesijom isplaćuju novac na GrafoPlastov žiro-račun.

Tako na vrijeme plaćam račune svojim dobavljačima i dobivam povoljnije uvjete, a i banke vas gledaju drukčije ako imate prometa na računu, a drukčije ako kompenzirate – ističe Samardžić, koji je u tom razdoblju odustao od studiranja jer nije mogao uskladiti obveze na fakultetu i sve zahtjevniji privatni posao.

Na pitanje kako je došao do početnog kapitala za kupnju prvog stroja, a zatim i za sve druge kojima GrafoPlast danas raspolaže mršti se i govori da u početku nije bilo banke koja bi ga pratila u poslovanju, pa je novac za prvi stroj posudio od roditelja, a druge je strojeve uzimao na leasing. No tu je pak ponovno problem, ističe Samardžić, velik udjel koji je izvlačio iz poslovanja.

S obzirom na zasićeno tržište tiska u Osijeku i okolici Samardžić je, da bi pronašao kupce u za GrafoPlastu potpuno novom segmentu zaposlio još jednog radnika i tako i službeno oformio komercijalni dio poslovanja. Iako je novi radnik sustavno obilazio potencijalne klijente, najviše GrafoPlastovih klijenata našao je reklamom od usta do usta. Taj promidžbeni kanal zadržao se do danas iako se sve veći dio naružaba i tvrtkine prodaje odvija putem njezina weba.

Ulazak u tiskarsku djelatnost bio je rješenje za stalni priljev gotovine, ali u idućem razdoblju naružbe u segmentu GrafoPlastova tiskarstva i plastifikacije nadilazile su mogućnosti, zbog čega se ponovno moralo raditi gotovo 24 sata. Zato je Samardžić prije dvije godine odlučio investirati u novi digitalni stroj za tisak i automatski stroj za plastifikaciju još većeg kapaciteta. Tako se ozbiljno približio najvećim igračima u tiskarstvu i položaj u području plastifikacije dodatno zacementirao.

U početku, dok je Samardžić radio sâm, GrafoPlastov promet bio je 15-ak tisuća kuna na mjesec. Prošle godine tvrtka četiri radnika imala je prihod od otprilike 1,5 milijuna kuna, a Samardžić je proglašen najboljim osječkim obrtnikom u 2008. No iako je razvio poslovanje u dvije djelatnosti od kojih je, ponosno ističe, u jednoj zapravo jedini ozbiljan igrač u istočnoj Hrvatskoj, sve mu više glavobolje posljednjih mjeseci zadaju sve dulji rokovi naplate potraživanja.

Svaki mjesec razmišljam o tome kako ću isplativati plaće. Osim što su svi prestali plaćati, i naružbe su smanjene 15-ak posto. S obzirom na prethodno iskustvo razvili smo dobar sustav naplate u kojem smo potraživanja naplaćivali u roku od 30 dana. No sada se to produžilo na čak 60 dana – zabrinuto govori Samardžić.

Na pitanje kako se s tim bori kaže da su uveli avansno plaćanje, a osim toga rade na otvaranju novog segmenta u poslovanju u kojemu će povezati internet i tiskarstvo jer Samardžić vjeruje da bi uvođenjem te usluge u poslovanje došli do nove ciljne skupine koja je voljna platiti.

Stalno slušam o tome kako budućnost ovisi o malim i srednjim poduzećima. Iz vlastita iskustva govorim da je GrafoPlastu najveći problem neplaćanje. Radimo za velike tiskare koje rade za državu, pa neplaćanje zahvaća i nas. Osim što kreditiramo velike da bismo mogli bolje raditi, naše su mogućnosti, jer smo mali, znatno manje. Zato mislim da je neplaćanje najveći problem. Kad se on riješi, riješit će se gotovo sve – misli Samardžić i dodaje kako radi na tome da novi GrafoPlastovi klijenti budu zdrave tvrtke koje žele raditi i platiti jer su, kaže, svjesne da, primjerice, ne možeš doći u trgovinu i kupiti kilogram kruha, a platiti ga sutra ili za 60 dana.