INVESTICIJSKE BANKE Goldman Sachs i JP Morgan sramežljivo se vratili starim navikama

Najveće banke u Americi Goldman Sachs, Bank of America, JP Morgan Chase i Citigroup redom su prijavile vrlo dobre kvartalne rezultate. Zato će tisuće zaposlenika Goldman Sachs primiti dosad neviđenih otprilike 770 tisuća dolara – usprkos recesiji. Taj je novac, međutim, ponovno zarađen rizičnim ulaganjima ili prodajom imovine.

Najprije je bila urbana legenda o kojoj se sramežljivo šaputalo u kulinarima i hodnicima poslovnog svijeta, da bi proteklih tjedana postala glavna vijest. Tvrđnje o oporavku i situaciji boljoj od očekivane, dobile su, donekle, potvrdu nakon nekih ohrabrujućih rezultata, pri čemu je zanimljivo tko to prvi izlazi iz recesije. Dok realna ekonomija i dalje stene pod čizmom krize, bankama s Wall Streeta, koje su cijelu stvar zakuhale, izgleda, ide sjajno i općenito se pitaju: Koja kriza? Rezultati poslovanja u drugom ovo-godišnjem kvartalu čak su i rekordni u nekim kategorijama, a uzbuđenim financijašima silno se žuri vratiti na staro, pogotovo kad to uključuje masne bonuse.

Najnovija izvješća o poslovanju priuštila su svijetu ekonomije prilično iznenađenje. Najveće banke u Americi Goldman Sachs, Bank of America, JP Morgan Chase i Citigroup redom su prijavile vrlo dobre rezultate. Štoviše, naknade koje će si jedni drugima isplatiti vrijedni djelatnici Goldman Sachsa, koji su jedva dočekali skinuti s vrata napornu državu čiji su novac uzeli u jeku krize, oborit će rekord u odnosu na najbolje godine. Tisuće zaposlenika primit će dosad nevidenih otprilike 770 tisuća dolara – usprkos recesiji – nastavi li se taj sjajni niz. Ne da je dosegnuto dno, nego ga, izgleda, nikad nije bilo.

Banka je, naime, prijavila rekordnu zaradu od 3,44 milijarde dolara za drugi kvartal, što je porast od čak 65 posto u odnosu na prvi lanjski kvartal, a prihod je bio 13,76 milijardi dolara. Ako se takav uspjeh nastavi, zadovoljno osoblje počastit će se s ukupno 22 milijarde dolara bonusa.

Druga najveća banka JP Morgan Chase također je zabilježila profit prvi put nakon 2007., i to na rekordnim honorarima u investicijskom bankarstvu. Zarada u drugom kvartalu narasla je na 2,7 milijardi dolara, a ‘investicijsko bankarstvo’ više nije nepristojan izraz. Zapravo, upravo prihodi od njega, prema izvješću izvršnog direktora Jamieja Dimona, pokrivaju sve veće gubitke u području potrošačkih kredita i zajmova kao što su hipoteke i kreditne kartice. Neto prihod kompanije bio je 27,7 milijardi dolara, što se uspoređuje s 19,7 milijardi u drugom lanjskom kvartalu.

Usprkos tome što je banka zabilježila gubitak od 672 milijuna dolara na kreditnim karticama, Dimon je izjavio da će dodatna regulacija koju pokušava uvesti predsjednik Obama i protiv koje se iz petnih žila žele obraniti financijski madioničari radi nadzora kreditiranja samo štetiti poslovanju banaka i da im treba manje regulacije, a ne više. I dok hipoteke i kreditne kartice, bezvezni zastarjeli segment bankovnog poslovanja, i dalje izbacuju goleme gubitke i obećavaju još najmanje nekoliko kvartala istog trenda, investicijsko bankarstvo nema problema, kao što ih, zapravo, nikad nije imalo, sudeći prema ponašanju bankara. To oduvijek uspješno poslovanje priskrbilo je banci 1,47 milijardi dolara zarade, gotovo četverostruko u odnosu na isto lanjsko razdoblje. I njima se, vjerojatno, žuri čestitati si međusobno, pa su vratili Vladi 25 milijardi dolara, koje su se pogodno našle na raspolaganju kad investicijsko bankarstvo i nije najbolje funkcioniralo, i dodali 795 milijuna dolara dividende, za frizuru.

Ruže cvjetaju samo na prvi pogled i drugim dvama teškašima Bank of America i Citigroupu jer njihovi rezultati nešto su labilniji od konkurenata, djelomično i zato što su te dvije banke bile teže pogođene udarom financijske krize i zato što su snažnije oslonjene na tradicionalno bankarstvo. Potonja je sudjelovala u ljetnom iznenađenju objavom zarade od 4,3 milijarde dolara u drugom kvartalu iako je na takav uspjeh snažno utjecala prodaja udjela u brokerskoj kući Smith Barney, koja je u kasnu donijela čistih 6,7 milijardi dolara prihoda. Uz to Citi je opterećen i s 45 milijardi dolara duga državi, ujedno njezinu jamstvu za više od 300 milijuna dolara rizikantnih sredstava u portfelju banke.

Bank of America imala je nešto slabiji profit od 2,42 milijarde dolara usprkos rastu gubitaka od nenaplativih zajmova. Ta se banka, inače, našla u nezahvalnoj situaciji jer je pod pritiskom Vlade uzela Merrill Lynch, koji se raspadao, s golemim gubicima, a velik joj je minus i to što nije toliko vješta u prelijevanju iz šupljeg u prazno kao Morgan Chase i Goldman. Jednostavnije, muke realne ekonomije (npr. nezaposlenost, manji prihodi) teže poglađuju banku čiji je velik dio poslovanja tradicionalno ‘maloprodajno’ bankarstvo. Nije u trendu, što objašnjava trenutačni apsurd.

BOFA je stajala mnogo bolje u trenutku izbijanja financijske krize upravo zbog izbjegavanja petljanja s investicijskim bankarstvom dok su njezini konkurenti bili na rubu propasti. Sada kad je izdašan Vladin paket poništo brljanje konkurenata i omogućio joj povratak na staro, Bank of America nalazi se u nezahvalnoj situaciji jer je u međuvremenu počela recesija, posebno nepovoljna za maloprodaju. Poput Citija, i dio njezinih dobrih rezultata postignut je prodajom udjela u China Construction Banku.

Sve je zajedno vrlo ružičasto i obećavajuće, bar na prvi pogled, što je odmah probudilo one po-malo izumrle analitičare i komentatore koji su odmah požurili otvoriti šampanjac i slaviti tržište, financijski sektor itd. Naravno, uvijek kratkoročnog pamćenja, zaboravili su da je kriza potekla upravo od tih banaka i da su spašene od propasti novcem istih onih poreznih obveznika koji sada jedva plaćaju svoje dugove ili ih više uopće ne mogu plaćati. Isplata bonusa već postaje zamorna tema na koju više ne treba trošiti riječi i ponavljati odavno apsolvirane činjenice. Sve priče o velikim promjenama i drukčijem modelu ponašanja bile su, sve je očitije, samo pri-godna dnevna priča da se smiri ionako letargičnu i otupjelu javnost koja, poslije se uvidjelo, i nije strašno ljutita, više načelno. Trenutačni model investicijskog bankarstva nešto je sramežljivija verzija prijašnjeg, ali ne treba sumnjati da neće dugo to ostati.

Već godinama se licencira s imenima potencijalnih kupaca Beogradskog sajma, jednog od rijetkih preostalih poduzeća za koje je država mogla dobiti nešto novca za krpanje proračuna. Ali, umjesto očekivanih 20 milijuna eura dobili su, kako kažu, uvredljivu ponudu. Već gotovo dvije godine glavni su kandidati za kupnju londonski Reed Exhibitions, francuski Gilles elivent i talijanski Rimini fiero, koji je jedini i dostavio ponudu, ali u konzorciju s Verano motorsom, kupcem Robnih kuća Beograd. Za 70 posto kapitala Beogradskog sajma ovaj talijansko-srpski konzorcij ponudio je svega 1,8 milijuna eura i 37 milijuna eura vrijedan investicijski program.

Kapital Beogradskog sajma procijenjen je na 20,5 milijuna eura, a prošlu poslovnu godinu završio je s prihodom od 17 milijuna eura. U trenutku otvaranja ponude na računu je bilo oko 3,5 milijuna eura uz ‘rezervu’ od 1,5 milijuna nenaplaćenih potraživanja. S obzirom na ove brojke, ponuda konzorcija je doživljena kao provokacija. Donekle se i može razumjeti takva reakcija, jer osim navedenog kapitala u sastavu Sajma je i 97.105 četvornih metara objekata (upravna zgrada i 14 dvorana) raspoređenih na desetak hektara i 12 hektara nesagrađenog zemljišta na lokaciji kojoj bi Mišković i Beko nadjelili ime, a i prezime. Lokacija uz Savu među najatraktivnijima je, a urbanističkim planom predviđena je za komercijalne objekte. Ali… Prvo, sajamska se djelatnost prema tenderskim uvjetima mora sačuvati narednih 10 godina, što znači da nema rušenja postojećih dvorana, a nakon tog razdoblja dvorana br. 1 mora ostati sačuvana jer je zaštićena kao spomenik kulture. Drugo, polovina sveukupnog prostora prema aktualnom planu otpada na zeleno površinu namijenjenu javnom parku, iako postoji mogućnost da grad promijeni namjenu tog zemljišta, a ne bi trebalo isključiti ni mogućnost da je ta informacija procurila do Radomiru Živanića, vlasniku Verano motorsa.

S druge strane, ako je to i bio slučaj, ipak donekle čudi iznos ponude. Konzorcij ima svoju računicu. Beogradski sajam bio je ponuđen svima i nitko ga osim Verana i Riminija nije htio. Očito, investitori uopće nisu razmišljali o kupnji tog poduzeća – iskren je bio Živanić u nedavnom intervjuu i dodao: – Ovo je jedina i ozbiljna ponuda, a neprilične su izjave da je naša ponuda uvredljiva. Zašto se netko ne upita kako to da smo jedino mi dali ponudu. Kad su vidjeli obvezne investicije, svi su digli ruke. Neka kritičari uzmu kalkulator u ruke i sve će im biti jasno. Posao se pravi na osnovi buduće zarade – kaže Živanić. Dodao je i da priče o velikom profitu ove ustanove ne drže vodu, jer Beogradski sajam ne zarađuje zato što se bavi sajamskom djelatnošću, već profit tom poduzeću donosi ‘buvljak’.

Živanić je u pravu jer polovinu profita zaista donosi ‘buvljak’, dakle jednako kao i sajamske djelatnosti, što govori o uspješnosti poslovanja samog Sajma. To nije smetalo Mlađanu Dinkiću da najavi još jedno podržavljenje te kompanije, osim ako konzorcij iskorići 40 milijuna eura, a najavljenje investicija ostano…