Christopher Tolkien UREDNIK GOLEME OČEVE OSTAVŠTINE

Iako je ekranizacija legendarnog djela J.R.R. Tolkiena, trilogija ‘Gospodar prstenova’, dosad zaradila oko šest milijardi dolara, producenti New Line Cinema, kćerinske tvrtke Time Warnera, tvrde da profita uopće nije bilo. Nasljednici Tolkiena, sin Christopher i kći Priscilla te drugi, zasad su od studija dobili tek deset tisuća dolara.

Da je Hollywood zaista tvornica snova u kojoj je sve moguće, saznali su nedavno i dragi, ili u svakom slučaju krajnje naivni, ljudi iz Zaklade Tolkien, koju je osnovao sin velikana J. R. R. Tolkiena Christopher, shvativši tko je zapravo kreativan u Hollywoodu. Nije, naime, stvar samo u tome da se snimi film koji će poharati kina i DVD-e, već treba znati ‘zaraditi’ i nakon što si zaradio. I ne kaže se zaludu da su sve što vam u Americi treba za uspjeh skupi odvjetnik i skupi računovođa. Potomci jednog od najvećih britanskih pisaca podnijeli su tužbu protiv kompanije New Line Cinema, u čijoj je produkciji snimljena legendarna trilogija ‘Gospodar prstenova’, kapitalno djelo Johna Ronalda Reuela Tolkiena, nakon što im je postalo jasno da će od hita koji je rasturao Božić u kinima tri godine zaredom na kraju uspjeti u madrac ugruri smiješnih deset tisuća dolara.

Taj su novac, naime, dobili kao predujam prije početka snimanja trilogije, iako ugovor između autora i producenta Saula Zaenza iz 1969. godine navodi da, tada Tolkien, danas njegovi nasljednici, imaju pravo na 7,5 posto buduće zarade filma. Zaenz, čovjek koji tu i tamo nešto producirao, ali zato pogodi (‘Let iznad kukavičjega gnjezda’, ‘Engleski pacijent’, ‘Amadeus’), u međuvremenu je prava preprodada kompaniji lakih prstiju, isto tako nije uspio tek tako iskamčiti svoj novac, pa je to morao učiniti sudskom tužbom koja je riješena u njegovu korist prije četiri godine i kojom je dobio 168 milijuna dolara. Možda zvuči mnogo, ali ako se zna da je ukupna zarada triju filmova dosad procijenjena na šest milijardi dolara, to je kikiriki, kako se kolokvijalno kaže. Osim tog primjera činjenica da su pokušali na isti način izmuljati i redatelja Petera Jacksona, koji je dobio zadovoljstvu nepoznatog iznosa opet sudskim putem (nagodbom), sugerira da pokušaj izigravanja Tolkienovih nasljednika nije ništa osobno, to je jednostavno poslovni model.

A da je trilogija unatoč kreativnom računovodstvu koje tvrdi da dobiti nije bilo ipak bila iznimno uspješna sugerira želja za ekranizacijom novog spektakla inspiriranog Tolkienovim ‘Hobitom’. To djelo već je krenulo u produkciju, redatelj je maštom bogati Meksikanac Guillermo del Toro, Jackson je ovaj put producent, a zakazane su već i premijere za 2011. i 2012. No, nedavne komplikacije mogle bi, nažalost milijuna obožavatelja diljem svijeta, stvar oduljiti. Zaklada Tolkien traži odštetu od 220 milijuna dolara, ali i, što bi vjerojatno mogla biti mnogo gora situacija za New Line, oduzimanje prava na ‘Hobita’, čime bi dotična kompanija ostala bez nesumnjivo ogromnog prihoda, procjene već govore o nekih četiri milijarde dolara.

Christopher Tolkien, najmlađi sin velikog J. R. R.-a, čija je djela posthumno počeo sabirati i uređivati, među kojima su i originalne karte za djelo ‘Gospodar prstenova’. Usprkos činjenici da je ‘samo’ sin, njegova uloga u opusu njegova oca nije zanemariva. Od ranih nogu Christopher je bio prva i najvažnija publika za priče svoga oca, koje su tek kasnije počele dobivati svoje uvezane primjerke. Tako je upravo Christopher imao čast među prvima čuti početke o Bilbu Bagginu, kasnije središnjem liku romana ‘Hobit’, čija ekranizacija upravo postaje upitna, a kasnije i razradu, svojevrsni nastavak, ‘Gospodara prstenova’, legendarne trilogije koja je nastajala čak 15 godina.

Nakon smrti njegova oca 1973. upravo se Christopher uhvatio u koštarac s ogromnim, uglavnom neobjavljenim materijalom svoga oca, koji je počeo organizirati i uređivati, što je rezultiralo izdavanjem opsežnog djela ‘Silmarillion’, ‘Nezavršenih priča’, ‘Povijesti Međuzemlja’ u čak 12 svezaka te ‘Hurinove djece’, jednog od najranijih Tolkienovih rukopisa. Posljednja dosad izdana priča je ‘Legenda o Sigurdu i Gudrunu’.

Studio je imao nešto drugačiji pogled na stvari. On je u računici uključio samo 20 posto prihoda iz kućne zabave (DVD-i i slično), umjesto svih 100 posto, kako nalaže ugovor, tvrde Tolkienovi nasljednici, sin Christopher i kćer Priscilla (dvoje od četvero književnikove djece), oboje već u osmom desetljeću života. ‘Sporazum navodi ‘sve’, izjavila je Eskenazi. ‘Sve ne znači 20 posto. Sve znači sve’. S druge strane, iz New Linea, kćerinske tvrtke Time Warnera, tvrde da je ugovor ‘dvosmislen’ i pozivaju se na činjenicu da kućna zabava nije uopće postojala u trenutku sklapanja ugovora te da se stoga udio određuje prema razumu i tržišnom prosjeku, što je 20 posto. Osim toga, odvjetnici kompanije objašnjavaju i da u sporazumu jasno stoji da je udio od prihoda drugog nastavka 2,5 posto. Prepucavanje nastavljaju nasljednici podsjećajući da je izvorni ugovor podijeljen na dva dijela i da oba jasno specifičiraju 7,5 posto kao udio u prihodima svih filmova.

Nadalje, i troškovi su za tužitelje upitni. Među njima, pažnju su privukle isplata neimenovanom glavnom glumcu za projekt koji nema veze s ‘Gospodarom prstenova’ i milijun dolara završne naknade plaćene za sva tri filma, iako je vrijedila samo za prvi dio. Za kraj, Eskenazi navodi odbijanje troškova distribucije za tržište kućne zabave. Ukratko, iz viđenog se da zaključiti da je New Line Cinema odlučio maksimalno iskoristiti tržište kućne zabave i zaradu nakon prikazivanja u kinima za kreativno računovodstvo računajući na zastajelost izvornog dogovora i, kako kažu, njegovu dvosmislenost.

Što se najnovijeg slučaja tiče, put ‘Gospodara prstenova’ na veliko platno nije bio lak, a pokušaja adaptacije njegovog djela nekoliko je. Ipak, mnogi će se složiti da je tek s Peterom Jacksonom i New Line Cinemom, koji su u proizvodnju trilogije uložili oko 200 milijuna dolara, bogata mašta J. R.R.-a dobila odgovarajući prijelaz u sedmu umjetnost. Dosad su napravljene tri adaptacije, od kojih je prva, 1978., animirani film Ralphi Bakshija, čiji je drugi dio, neovisno o Bakshiju, realizirala animatorska kuća Rankin-Bass dvije godine kasnije, kao televizijski specijal. Treća, i naravno daleko najpoznatija, filmska je trilogija u režiji Petera Jacksona, koju su neki proglasili izvrsnom, iako je bilo i nezadovoljnih obožavatelja, dođuše ne previše. Bez obzira na podijeljene dojmove, čovjek je zaista imao strahovito težak posao prebacivanja jedne od najzračenijih fantazija u povijesti književnosti u filmovu razumnom trajanju, pritom morajući zadovoljiti niz različitih subjektivnih zamisli izgleda toga imaginarnog svijeta.

Imajući to u vidu, kao i podatak da je od ekranizacije, zbog kompleksnosti, odustao i veliki Stanley Kubrick, većina bi se vjerojatno složila da je posljednja adaptacija uspjeh.

Prve ponude za otkup prava i prijenos na veliki ekran Tolkien je dobio već 1957., ali je zbog njegovog nezadovoljstva scenarijem i dogovorom o podjeli profita projekt propao. Suprotno nekim mišljenjima, Walt Disney nikada nije imao prava na ‘Gospodara prstenova’, što više, poznata je činjenica da autor nije previše volio rad spomenutog animatora, tako da je na kraju brk omastio United Artists 1969.

Prva verzija novih vlasnika prava bila je prilično interesantna. Bilo je zamišljeno da se trilogija suzbije u jedan film, ali preinake originalne priče ono su što uistinu privlači pažnju. Dodano je prebijanje patuljka Gimlija u svrhu pronalaženja šifre za ulazak u rudnike Morije, Frodo je imao spolni snosaj s vilenjačkom kraljicom Galadriel, Arwen je postala tinejdžerski spiritualni vodič, dok je Aragorn također zamišljen kao znatno seksualniji lik. Ipak su to bile 70-e, vrijeme seksualnog oslobađanja, pa je valjda i film zamišljen kao hommage tome. Zbog manjka novca i taj je projekt otkazan, ali su se scenaristi John Boorman i Rospo Pallenberg uspjeli kasnije nasladi u seksualno nabijenom Excaliburu.

Kraj sage o pravima i pokušajima adaptacije stigao je s New Line Cinema i redateljem Peterom Jacksonom, koji je za svoj rad pobravo sve lovorike, među kojima čak 17 Oscara i ukupno 30 nominacija, čime je ta trilogija postala najnominiranija u povijesti, prestigavši tako i ‘Kuma’ za dvije nominacije, a 11 Oscara (od 11 nominacija) dodijeljenih posljednjem nastavku lansiralo je film na prvo mjesto prema broju Oscara, uz bok ‘Titanicu’ i ‘Ben Huru’. Važnije za ovu priču, financijski rekordi, podjednako su impresivni. Tako je ‘Povratak kralja’ postao najprofitabilniji film premijerno prikazan u srijedu, a prema zaradi, ukupno oko milijardu dolara, došao je na drugo mjesto, iza spomenutog ‘Titanica’. Cijela je trilogija, pak, dosad zaradila oko šest milijardi dolara.

No, bilo bi krajnje naivno misliti da je to rijeđak, ako ne i jedini slučaj računovodstvene prijevare u Hollywoodu. U američkoj računovodstvenoj praksi, holivudsko varanje postalo je urbana legenda, vrijedna svoga vlastitog stručnog imena – holivudsko računovodstvo. Primjera sumnjivog vođenja knjiga i prijavljivanja prihoda i rashoda nebrojeno je, kao i knjiga koje ih opisuju u tančine, među njima ‘Fatal Subtraction: How Hollywood Really Does Business’ autora i odvjetnika Piercea O’Donnella, o najpoznatijem slučaju te tematike Buchwald protiv Paramounta.

Slučaj se dogodio 1990. kada je humorist i scenarist Art Buchwald tužio Paramount Pictures za krađu ideje za film ‘Princ otkriva Ameriku’ s Eddijem Murphyjem u glavnoj ulozi. Buchwald je parnicu dobio nagodivši se s kompanijom za odštetu. Važnost slučaja leži u činjenici da je sud bio odlučan u svojoj tezi da je Paramount koristio ‘nezamislive’ metode računovodstva u svrhu utvrđivanja naknade autorima. Tužnik Paramount se sa svoje strane pozivao na definiciju neto zarade u ugovoru s Buchwaldom, a prema kojoj usprkos zaradi od 350 milijuna dolara film nije ostvario profit, pa stoga ni Buchwald nije imao pravo na naknadu. Sud je ipak upotrijebio zdrav razum i prihvatio Buchwaldovu tvrdnju da je to neodrživa teza.

Njegov scenarij vrtio se od 1982. prvo po Paramountu, pa onda po Warner Brosu, da bi se vratio Paramountu koji je od njega u prvi mah odustao. Na kraju je film snimljen 1988., ali Buchwald nije s njim više imao veze. Njegov scenarij koji je u ‘diru’ bio šest godina nekako je dobio novog vlasnika, Eddija Murphyja, čiju je krivicu obzirni sud u Los Angelesu prebacio na kompaniju ustvrdivši da je Murphy, već tada velika zvijezda, bio podjednako kreativni genij kao i Buchwald. Činjenica da je materijale vidio dalje prije nego se našao na odjavnjoj špic realiziranog filma vjerojatno je taj genij malo pogurula. Bio je to klasičan primjer holivudskog računovodstva.

Praksa podrazumijeva distribuciju novca zarađenog na velikim projektima korporativnim entitetima koji, iako pravno različiti od onoga odgovornoga za projekt, pripadaju istoj pravnoj osobi. Na taj se način reducira profit do razine potpunog nestajanja, a svrha je sasvim jednostavna – platiti što manje tantijsma i naknada proizašlih iz ugovora. Ne čudi stoga da su najčešće žrtve nevjesti scenaristi, koji ne uspjevaju naplatiti adaptaciju svojih scenarija za veliko platno.

U osnovnoj varijanti formira se podružnica za izvođenje određene aktivnosti iz koje kasnije roditeljska tvrtka izvuče novac ne na ime profita, već troškova za određene usluge koje joj je navodno pružila. Kombinacije se kreću od sasvim očitih muljaža do onih zaista kompleksnih, tako da postoje slučajevi u kojima tužitelji nisu uspjeli utjerati svoj novac jer su sudovi formule, vrlo slične toj, protemačili kao zakonite. Tri su osnovna pojma koje u tom računanju koriste ‘jedini kreativni ljudi u Hollywoodu’, računovode, kako kaže ženski lik jednog romana s tom tematikom. Zlatna riječ je ‘overhead’, odnosno tekući, operativni troškovi koji se javljaju kao producijski troškovi (obično oko 15 posto prema studijima), distribucijski (studijski zadržavaju oko 30 posto zarade iz kina) te marketinški (oko 10 posto troškova oglašavanja). Iako zvuči sasvim u redu, problem je što je uglavnom riječ o paušalnim ocjenama troškova i postotaka koji nemaju nikakav relevantan račun iza sebe. Koliko su u tome uspješni studiji pokazuju činjenica da je tek oko pet posto filmova službeno profitabilno na kraju, i to su vjerojatno oni koji ne kupe dovoljno maštovitog računovoda. Među ‘gubitnicama’ su se tako našli ‘Kišni čovjek’, ‘Forrest Gump’, ‘Tko je smjestio Rogeru Rabbitu’, ‘Batman’ i mnogi drugi.

Oni iskusniji u međuvremenu su shvatili da je jedina riječ koju trebaju svakako imati u ugovoru s vragom – ‘bruto’, umjesto ‘neto’ jer je potonje područje na kojima vladaju računovodstveni mazgovi. Ergo, izreka u Hollywoodu, ‘postotak od neto profita, postotak je ničega’.

Cristopher Tolkien, najmladi sin slavnog pisca, zaslužan je za to što su mnoga djela, koja je Tolkien ostavio u nesređenim rukopisima, ipak sređena i objavljena. Priscilla Tolkien, jedina kćer od četvero Tolienove djece, danas se, uz Cristophera, bori za prava na očeva djela i poštovanje ugovora iz 1969. godine.