Intervju s vlasnikom privatne oftalmološke klinike

Dio besplatnih operacija u poliklinici obavili smo i u marketinške svrhe. Marketing u odnosu na ukupni broj besplatnih operacija nije viši od dvadeset posto.

Od ukupno 3.500 operacija godišnje 90 posto zahvata u klinici obavljali ste vi osobno. Danas ste polovinu zahvata odlučili prepustiti kolegama. Desetero mladih liječnika odlučili ste platiti specijalizaciju. Kako ste ih odabrali?

Držim da treba ulagati u mlade kolege jer su oni budućnost. Odlučio sam primiti deset mladih liječnika, svatko od njih je došao sa ceste, za nikoga od njih nitko nije zvao niti ga preporučivao. Uvjeti su bili da volontiraju tri mjeseca tijekom kojih sam im rekao jesu li kandidati za specijalizaciju i posao ili nisu. Devedeset posto njih zadovoljilo je kriterije koje sam tražio i dobili su posao bez ikakvih intervencija sa strane.

Kako kao liječnik s iskustvom rada u državnom i privatnom sektoru te kao vlasnik i ravnatelj najveće privatne oftalmološke klinike u Hrvatskoj gledate na situaciju na tržištu, pogotovo na odnos između državnog i privatnog sektora medicine?

Hrvatska se treba ugledati na uređene zemlje svijeta u kojima se odnos između privatnoga i javnog zdravstva kreće između 25 i 30 posto u korist privatnog, dok 70 do 75 posto čini javno zdravstvo. Smatram da bi dio hrvatskih liječničkih kadrova u dobi između 40 i 50 godina koji znaju raditi trebalo ohrabriti da idu u privatno zdravstvo jer bi na taj način sa svojim znanjem i potencijalom mogli otvoriti privatne ustanove, osloboditi mjesta za mlade ljude, a ujedno bi poticali državno zdravstvo da se brže mijenja, brže restrukturira. U tom smislu smatram dobrom odredbu da se na određeno vrijeme liječnicima omogući paralelni rad u državnome i privatnom sektoru. Država i resorno ministarstvo moraju naći stimulativnu mjeru da se sustav učini prohodnim, što znači da se medicinskim sestrama i liječnicima omogući da rade izvan radnog vremena te definira i propiše je li to razdoblje od tri ili pet godina. U tom vremenu mogu procijeniti hoće li ostati u privatnom ili u javnom zdravstvu. Ako se vrate u državnu službu treba se propisati da ne mogu više raditi u privatnom zdravstvu i obratno.

Spomenuli ste da privatni i javni sektor medicine mogu profitirati od međusobne suradnje putem ustupanja određenih usluga. O kakvom je modelu riječ?

Nije nužno da državna ustanova za državu obavlja javni servis. Ponekad je mnogo jeftinije da uslugu DRG-a (Diagnostic Relating Group), koja je neki vid outsourcinga, obavi privatnik.

U tom bi slučaju država i zdravstveno osiguranje privatniku platili samo vrijednost usluge odnosno same operacije, ali ne bi snosili i sve ostale troškove poput aparature, operacijskog stola, telefonista, popravka krova i fasade niti sestru koja je na bolovanju, već bi te troškove snosio sam vlasnik klinike. Recimo, cijena operacije oka u mojoj bolnici ili u državnoj bolnici ista je samo što uz plaćanje operacije država mora plaćati sve navedene troškove.

Je li takva vrsta povezivanja privatnog i javnog sektora budućnost zdravstva?

Apsolutno. Recimo, Slovenija je raspisala koncesije. Dakle, raspisuje se određen broj operativnih i dijagnostičkih zahvata za privatnike. Oni moraju jamčiti da ispunjavaju uvjete, da imaju ljude i da su u stanju to kvalitetno obaviti. Koncesija se, primjerice, napravi za 500 operacija kuka, 1.000 operacija oka ili 1.000 operacija koljena, za zahvate koji se mogu kvalitetno raditi u privatnoj praksi. Na taj način čine i državno zdravstvo efikasnijim jer se tada počinje restrukturirati. Jednu od takvih stvari je ministar Milinović pokušao, ali su ga dočekali na nož kada je htio prema istom modelu dati u koncesiju pregled magnetskih rezonancija. Digla se buka zašto se to daje privatnicima, a ne bolnicama dok je istodobno čekanje na takve zahvate lista čekanja u trajanju od četiri mjeseca. Prema tome, ako postoji lista čekanja, ministar i HZZO trebali bi imati pravo raspisati natječaj i utvrditi tko je u stanju ponuditi tu uslugu po istoj ili nižoj cijeni, obaviti ih i smanjiti redove čekanja. Velik je nedostatak u postojećem sustavu da se usluga ne plaća na temelju izvršenog rada, već na temelju broja ljudi koji žive od tog posla, a 70 do 80 posto novca odlazi na plaće zaposlenika u sustavu.

Postoji li još koji način na koji bi državne bolnice mogle profitirati od privatnih klinika ili liječnika?

U inozemstvu privatni liječnici zakupljaju krevete u državnim bolnicama, a bolnice, u trenutku kad se ne koriste njezini prostori, operacijske sale ili apartmani, iznajmljuju ih privatniku kako bi popunili prazninu od, primjerice, tri sata poslije podne do sedam sati ujutro idućega dana. U većini hrvatskih bolnica prostori od četiri popodne do sedam ujutro su prazni. I u to bi se vrijeme mogli koristiti kad bi se iznajmili privatnicima. To bi, međutim, iziskivalo uređeniji i drugačiji odnos u kojemu bi neki ljudi izgubili neke svoje povlastice ili pozicije, što znači da bi se to teško provelo. Takvo restrukturiranje zdravstva ne može se napraviti bez političkog konsenzusa pozicije i opozicije.

Gdje vi vidite priliku za razvoj poslovanja svoje klinike?

Buduće širenje poliklinike Svjetlost vidim u širenju usluge strancima. No prije svega priliku vidim u širenju na Istok. Hrvatska je na višem zdravstvenom standardu, a u istočnim zemljama nema adekvatne usluge ni adekvatne opreme i pacijenti su spremni participirati u svom liječenju da bi dobili kvalitetnu uslugu. Već sada imam jednu kliniku u zajedničkom vlasništvu u Banjoj Luci i jednu u Tuzli.