Hotelijeri snižavaju cijene do 50 posto

Pretvoreno u zlato, a čak se i ne može reći da je izašlo iz obitelji. Svi rashodi koje danas ima HT – Hrvatski Telekom ostaju u Hrvatskoj. Tu ostaje i dobar dio zarade koja se dijeli putem dividende. Što je najvažnije, u Hrvatskoj ostaje i znanje u međuvremenu ugrađeno u razvoj vodeće domaće telekomunikacijske kompanije koja je danas malen, ali vrlo uspješan sastavni dio jedne od vodećih globalnih telekomunikacijskih kompanija – DT-a. Dvije godine nakon kupnje prvog paketa dionica u HT-u DT je kupio još 16 posto udjela, za koji je platio pola milijarde eura, da bi stekao većinski paket od 51 posto. Iako je svoj put prema globalnim razmjerima DT započeo tek 1997. akvizicijom mađarske državne telefonske tvrtke Matev, danas je zastupljen na svim kontinentima osim Australije.

Još bi se dalo raspravljati o tome je li trebalo sve velike banke prodati strancima ili nije. Za uistinu dobar zaključak na tu temu potreban je mnogo veći vremenski odmak od desetak godina, koliko je prošlo od velikog privatizacijskog vala koji je uslijedio nakon konsolidacije hrvatskog bankarskog sustava. Izgubili smo (komercijalni) financijski suverenitet, ali dobili smo pouzdane međunarodne bankarske partnere.

Pokazalo se da vlasnici najvećih banaka u Hrvatskoj – Intesa SanPaolo, Unicredit, Reiffaisenbank, Erste&Steirmärkische banka i drugi – nisu toliko osjetljivi na svjetsku financijsku krizu kao mnoga druga razvikanija bankarska imena. Međutim, domaći bi političari, kako oni na vlasti tako i oni u oporbi, trebali znati da je to što banke u Hrvatskoj i dalje unatoč svemu ostvaruju profite jedan od rijetkih pozitivnih signala na tržištu. Prozivati strane vlasnike banaka zato što banke u Hrvatskoj ostvaruju visoku dobit isto je kao pozivati cijelu ekonomiju na kolektivno samoubojstvo.

Među 50 najvećih tvrtki u kojima su većinski ili pretežni vlasnici strane kompanije čak ih je 15 s područja financija. Još je prije više godina analitičar Evan Kraft ustanovio da su financijski u Hrvatsku došli isprva privučeni visokim maržama na kredite stanovništvu, ali da su već početkom ovog stoljeća svoje poslovanje počeli temeljiti na uvođenju novih proizvoda i usluga, sukladno jačanju konkurentskog okruženja. Uglavnom, strani su se financijski u Hrvatskoj u međuvremenu počeli ponašati upravo onako kako se njihove tvrtke-majke ponašaju u njihovim matičnim zemljama.

Više od financijska, bar brojčano, u Hrvatskoj su zastupljene globalne i regionalne tvrtke koje se tu bave trgovinom. Na listi od 50 najvećih globalnih tvrtki u Hrvatskoj trgovinom ih se bavi 17. Određeno je iznenađenje kad se ustanovi da ih je od tog broja čak 15 u Hrvatsku ušlo preko čistih ‘greenfield’ investicija ili u kombinaciji s preuzimanjem manjih lokalnih tvrtki. Primjer čistih ‘greenfield’ investicija u prvom su redu njemački trgovci: Metro Cash&Carry, Spar, Kaufland i Lidl. U vrh hrvatske maloprodaje robe široke potrošnje ti su se lanci probili isključivo gradnjom vlastitih prodajnih objekata, unificiranih do posljednjeg detalja, isto kao što to čine i u drugim zemljama u kojima posluju. Metro i Lidl istodobno su s ulaskom u Hrvatsku otvarali i vrata mnogih drugih novih tržišta, pa su to danas globalne tvrtke u posve tradicionalnom smislu te riječi.

Puna četiri desetljeća nakon što je u Hrvatsku došla najveća od svih globalnih kompanija – Coca-Cola ostala je jedna od rijetkih ‘greenfield’ investitora u sektor proizvodnje. Ona je u Hrvatskoj sve to vrijeme bila predvodnica u uvođenju novih trendova u proizvodnju i distribuciju bezalkoholnih pića, od toga da je prva počela rabiti PET ambalažu umjesto staklene do toga da je prva tvrta koja je u Hrvatskoj imala izvješće o društveno odgovornom poslovanju. Od globalnih divova u Hrvatskoj su kao vlasnici još i nizozemski Heineken, koji marljivo razvija brend Karlovačkog piva, kao što i belgijski InBev njeguje brend Ožujsko iz Zagrebačke pivovare, a danski Carlsberg ulaže u razvoj brenda Pan u Koprivnici. Kao ni u jednoj drugoj djelatnosti u pivskoj se industriji u Hrvatskoj doista okupila globalna (vlasnička) elita.

Ipak, domaći su menadžeri na čelu većine hrvatskih tvrtki koje su u vlasništvu globalnih kompanija ili onih koje će to tek postati. U jednom je pak slučaju hrvatski menadžer bio najzaslužniji za to što je od kompanije koja je tek zakoračila izvan svoje matične zemlje napravio regionalno snažnog igrača koji u dogledno vrijeme može postati i globalan. Naravno, riječ je o Borisu Nemšiću, kojeg je tvrtka Mobilkom Austria imenovala prvim predsjednikom Uprave Vipneta, da bi je on poslije učinio jednim od vodećih regionalnih teleoperatera.

Kad pomislimo da je već sve rekao i dovoljno puta upozorio na teške brojke s kojima se Vlada mora suočiti, guverner Rohatinski uvijek iznova iznenadi s novim, u pravilu još opasnijim, upozorenjem. Hrvatska se ove godine mora zadužiti čak 42 milijarde kuna da bi pokrila 14 milijardi kuna deficit državnog proračuna i 28 milijardi, koliko će nam trebati za refinanciranje dospjelih obveza. S tom je iznenađujućom brojkom izašao u javnost dok ministar Šuker još ne otkriva koliko prihoda nedostaje u državnoj blagajni u prvih šest mjeseci ove godine. Još je važnije njegovo upozorenje da je HNB u sustav dosad ubacio pet milijardi eura. Više od toga ne može, manevarski je prostor potpuno iskorišten, a tiskati novac ne pada mu na pamet. Stabilan tečaj kune branit će, kaže, i po cijenu još dublje recesije i krize. Novoj premijerki i njezinoj ekipi poručuje da samo ozbiljna i odgovorna fiskalna politika može jamčiti uspješno kormilarenje državom u vrijeme kad će BDP pasti više od prvotno procijenjenih 4,5 posto. Ne bi bilo dobro da zbog neozbiljne politike zovemo MMF. Je li ga Vlada barem sada čula?