Još u egzilu u Dubajiju, bivši predsjednik Vlade Tajlanda i najbogatiji čovjek u državi Thaksin Shinawatra pokušat će još jedanput osvojiti vlast. Njegova se imovina procjenjuje na sedam milijardi dolara, obogatio se na telekomunikacijama, a srušen je s vlasti vojnim pučem 2006.
Kad se približi čas suočavanja s teškim i nerješivim problemima, mnogi ljudi osjećaju nagon koji ih tjeru na bijeg. Ako se individue koje su u prijašnjem razdoblju običavale loviti u mutnom upita za stanje na računu, naravno da će sve optužbe zanijekati, kao i prave razloge podvijanja repa. Nema sumnje da će pritom u cijeloj toj gunguli suočavanja sa samim sobom pronaći i niz neprijatelja koji ih ‘nepravedno’ proganjaju. Obećat će zato obračun sa svima njima i uvijeno najaviti svoj veliki i pobjedonosni povratak. U poslovnom svijetu takvih je slučajeva doista mnogo. U visokoj politici, nasreću, ne toliko. Primjera da je premijer države samoinicijativno pobjegao od problema gotovo nema, izuzev onih iz nekoliko afričkih država i, eto, nažalost, onog koji se prošli tjedan dogodio na zapadnom Balkanu.
Ipak, na globalnoj je razini svakako najsenzacionalniji takav slučaj koji se zbio posljednjih nekoliko desetljeća onaj tajlandskog premijera Thaksina Shinawatre. Čovjek čije prezime u prijevodu znači ‘onaj koji rutinski čini dobro’ navedenu je titulu zaslužio prema više osnovu. Kao prvo, njegovo bogatstvo, zamrznuto i ono koje to još nije, procjenjuje se na najmanje sedam milijardi dolara. Po ekstremičnosti također malo mu je ravnih. I, što je još važnije, ne treba se čuditi ako se uskoro ponovno doista vratiti na vlast. Posao je to koji mu je donio toliko mnogo, pa ga se teško odriče čak i u šezdesetoj godini života, koju provodi u političkom egzilu u Dubajiju. Filmska priča o bivšem tajlandskom premijeru Shinawatri, dakako, nije počela u noći 2006., kad je vojska izasla na ulice Bangkoka i izvršila puč iskorištavajući njegov boravak u New Yorku na UN-ovu samitu. Nije ni u trenu povratka u zemlju i suočavanja sa sudjenjem, zbog čega je iz nje bezglavo pobjegao. ‘Storija’ o korupciji njegove vlade i njega samog kao razloga prevrata naravno da jest. Ali na ozbiljnosti i svojoj nevjerovatnosti dobit će tek s podatkom da je riječ o političaru koji je s do tada nevidenom lakoćom i masovnom potporom osvaja vlast i zapravo je legalno i nije izgubio. I pritom je bio vrlo uspješan u obnašanju te funkcije ne samo u smislu osobnog bogaćenja nego i podizanja standarda većine stanovnika Tajlanda. Pa gdje je onda puklo?
Thaksin Shinawatra potječe iz bogate obitelji davnih kineskih doseženika u Sijam. Kad se 1949. rođio na sjeveru Tajlanda blizu grada Chiang Maija, njegovi su već tada slovili za jedne od najbogatijih u regiji. Otac mu se bavio svilom, financijama, građenjem i nizom drugih poslova. Mali Thaksin već je u šesnaestoj vodio lokalno kino. Ipak, već je tada osim financijske želio i druge oblike moći. Svidjelo mu se da ga se ljudi boje, da bude jak i opasan. U budističkom Tajlandu to se postiže samo uz pomoć vojske ili policije.
Tako je Thaksin upisao školu za vojnu pripremu, a zatim i Policijsku akademiju. Kao dijete iz utjecajne obitelji uspio je dobiti stipendiju za studiranje u SAD-u. Ondje je stekao diplomu, a poslije u Teksasu i doktorat iz kriminalističkog prava. Zaposlio se u Kraljevskoj policiji Tajlanda i umjesto da se upusti u borbu protiv kršitelja zakona ubrzo je pokrenuo niz sumnjivih poslova i tvrtki. Vodio je trgovine, pa čak i tvornice, ali čega se god dotaknuo, sve je propalo. Dug od 50-ak milijuna bahta koji je u međuvremenu nagomilao ‘peglati’ je počeo s poslom iznajmljivanja kompjutora raznim državnim institucijama. Početkom 90-ih zakoracio je u svijet telekomunikacija. Izborio se tih godina za 20-godišnju koncesiju na mobilnu telefoniju. Već 1994. njegova tvrtka AIS postaje najveći operater u državi.
I tko zna kako bi ta etapa u njegovu životu skončala da mu nije proradio crv pohlepe. Jasno, i želja za dokazivanjem u sve većem ringu – u politici. Sredinom 90-ih mijenja funkcije, penje se čak do mjesta zamjenika premijera 1997., ali zbog velike azijske financijske krize odlazi nakon samo tri mjeseca. Početak novog milenija i za njega označava novi put, isti onaj na kojem će tako silno zaraditi i u konačnici propasti. Naime, Shinawatra tad osniva vlastitu populističku stranku Thai Rak Thai (Tajlandani vole Tajland). Uz pomoć ruralnog stanovništva na izborima 2001. osvaja najviše glasova u povijesti demokracije te dalekoistočne ustavne monarhije. Formula koju je pritom primijenio – obećavanje brda i dolina siromašnim farmerima i tri godine moratorija na kreditu – pokazala se i više nego uspješnom.
Nakon prebrojavanja listića tada mu nedostaju samo tri glasa da bi formirao vladu. Koaliranjem s tri stranke pribavlja ih čak 91. Neki akademici već su tada upozoravali da ih je zapravo kupio i da su izbori bili najkorumpiraniji u povijesti. Ali država je nizom ozbiljnih zahvata, ne kozmetičkih, ubrzo procijenila. Potvrda njegova tadašnjeg rada čak dobiva laskavi naziv – thaksinomija. Thaksinova ekonomija Tajland od posljedica azijskog sloma iz 1997. izvlači brže nego i jednu susjednu državu. BDP se u pet godina povećava 30 posto. Dug MMF-u vraćen je dvije godine prije ugovorenog roka. Devizne rezerve rastu s 30 na 64 milijardi dolara, a siromaštvo pada 40 posto.