Spajanje postupaka

Zakon o postupanju i uvjetima gradnje propisuje, među ostalim, da investitor ima pravo na naknadu obične štete i neostvarene koristi utvrdi li se da je upravni spor kojim je treća strana onemogućavala gradnju bio zloporaba.

Zakon o postupanju i uvjetima gradnje radi poticanja ulaganja, donesen na sjednici Hrvatskog sabora 5. lipnja 2009. i objavljen u NN 69/09. od 17. lipnja 2009., stupio je na snagu osam dana nakon objave, dakle 25. lipnja 2009. Iako je riječ o veoma važnom zakonu za sve poduzetnike, od 20 upitanih samo njih troje je znalo da se nešto promijenilo na području propisa o gradnji. Toj neobaviještenosti vjerojatno je uzrok velik broj propisa koji se u Hrvatskoj izbacuju u golemim količinama i uglavnom po hitnom postupku, pa mnogi ne stignu dobiti zasluženu pažnju u javnosti. A ovaj je put riječ o dobrom propisu. Zakonodavac je, naime, na poticaj resornog ministarstva i Vlade, reagirao na aktualnu recesiju, koja je možda i najviše zahvatila upravo gradnju, tako što je pokušao unijeti neka pojednostavnjenja, odnosno mjere koje će svakako ojačati položaj onoga tko želi graditi.

Zakon je vremenski ograničen, jer se u čl. 1. propisuje da vrijedi samo do 31. prosinca 2010. godine. Istina, nije baš jasno treba li do tog datuma samo podnijeti zahtjev ili je samo do tada moguće rješavati prema ovom Zakonu (prije će biti da je riječ o prvoj mogućnosti). Taj datum, to vremensko ograničenje se, naravno, može i mijenjati, i u slučaju da se rezultati primjene pokažu dobrim to svakako treba i očekivati. Mnogo je važnije jasno ograničiti odnosno jasno označiti polje primjene, dakle, tko su ti koji imaju na osnovi zakona prigodu jednostavnije i brže riješiti svoje probleme u građenju. Zakon to uglavnom rješava na način da propisuje na što se Zakon ne odnosi.

Zakon se ne odnosi na građevine u zaštićenu području prirode (što je doprinos ekološkoj svijesti) i građevine čija je gradnja počela bez odgovarajućeg akta, dakle, to su sve građevine zbog kojih je inspekcijski postupak ili pokrenut ili još nije, ali za to postoje zakonski uvjeti. Valja očekivati da se izostanak navedenog negativnog uvjeta u postupku dokazuje (da bi se dokazala aktivna legitimacija stranke, dakle da stranka ispunjava uvjete iz Zakona) ili uvjerenjem mjerodavne inspekcije i/ili izjavom danom pod punom odgovornošću da na konkretnom zemljištu nije ni početa gradnja. Zakon se ne odnosi ni na postupke koji su do 25. lipnja 2009. godine pokrenuti prema Zakonu o prostornom uređenju i gradnji, a koji se moraju završiti prema tom zakonu. To ograničenje nije kome ne bi trebalo predstavljati problem jer je rješenje vrlo jednostavno – treba povući svoj zahtjev kojim je pokrenut postupak i čak i istoga dana postaviti novi, ovaj put prema novom zakonu. Zakon se ne odnosi ni na postupke u kojima je već izdana lokacijska dozvola ili čak i potvrda glavnog projekta, a traži se neka promjena, pa se ti slučajevi trebaju riješiti prema propisu na osnovi kojeg je izdana lokacijska dozvola odnosno dana potvrda glavnog projekta.

Koje su ključne prednosti zakona postupanja u uvjetima gradnje? Prije svega, umjesto dva postupka (jedna je izdavanje lokacijske dozvole, drugi potvrda glavnog projekta) može se voditi samo jedan postupak. Različito će biti samo na onim područjima gdje lokacijska dozvola zamjenjuje izvod iz detaljnog plana. Kao drugo, u slučaju da tijelo prvog stupnja ne proveže postupak u zakonskim rokovima (a zakon nameće dosta kratke i stroge rokove) ima se pravo na tzv. šutnju administracije (dakle, kao da je zahtjev odbijen), ali s jednom velikom promjenom – prema čl. 29. Zakona resorno ministarstvo mora meritorno riješiti žalbu što znači da ne može vratiti postupak na tijelo prvog stupnja. Za stranke je ovo velika prednost jer se tijelima prvog stupnja onemogućuje beskrajno odugovlačenje, ali je to, treba priznati, veliko opterećenje i za ministarstvo jer jedno je iz nekog proceduralnog propusta poništiti rješenje, a drugo definitivno riješiti je li neki zahtjev osnovan ili nije. Kao treće, ako nadležno tijelo, često lokalne jedinice samouprave, u zakonskom roku (samo osam dana) ne odredi vodni i komunalni doprinos, što su uvjeti za izdavanje isprava za građenje, to plaćanje više nije uvjet za donošenje rješenja o građenju (čl. 26. Zakona). Istina, to ne znači da te doprinose neće trebati platiti, nego samo da ta dva postupka, zakasni ili izdavanje rješenja, više nisu međusobno vremenski uvjetovani.

U čl. 37. Zakon obvezuje se Upravni sud da upravni spor riješi u roku od jedne godine, što je za taj sud u pravilu gotovo nedostizan rok. Sigurno će biti primjerda da je to miješanje u neovisnost pravosuđa, ali nam se čini da unatoč tome to rješenje treba pozdraviti. Zakon uvodi na vrlo jasan način jak instrument za sprječavanje različitih učenja investitora od strane trećih što se u različitim oblicima nažalost svakodnevno događa. U jednom nedavnom slučaju tri četvorna metra nekim su se slučajem našla unutar jednog projekta, plaćena su 7.000 eura po metru, što je očita zloporaba. Stoga zakon sada propisuje da ako investitor ne počne graditi u fazi konačnosti (to je prije pokretanja upravnog spora), što može samo na svoj rizik, ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi ako bi se utvrdilo da je upravni spor bio zloporaba. Šteta je samo što nije uključena i povreda prava osobnosti, jer ako bi bilo zloporabe nije jasno zašto bi taj vid štete ostao bez sankcije. Na kraju, treba zaključiti da je taj zakon kvalitetan uradak, propis, pravno vrlo korektno napravljen (čak i na način da se u čl. 5. izrijekom ogradilo na način da su pojmovi koji se rabe u muškom rodu vrijednosno neutralni i da se odnose i na muške i na ženske osobe) pa se valja nadati da će biti korišten. Treba vjerovati i da će eventualno dobra iskustva omogućiti i implementaciju barem dijela poboljšanja u osnovni propis o građenju, kao i da će vremensko ograničenje biti produljeno.