Savjetovalište za poduzetnike u nevolji

Vijest koja ovih dana zaokuplja pozornost poslovne javnosti u Hrvatskoj – ona prema kojoj Vječoslav Gucić prodaje svoju tvrtku Getro – u Konjščinskoj doživljava se kao svaka druga. Vlasnik Getroa za njih je samo jedan od ljudi iz ulice koji je ondje oduvijek. I ništa više. Zanimljivo je da unatoč tomu što ‘teži’ desetke milijuna eura Gucić i dalje stanuje u staroj kući opisanoj u priči o prodaji televizora prije 20 godina. Ostatak obitelji razasut je po vilama i kućama u najlijevišnjem susjedstvu, a samo je Vjekin brat Josip danas na drugoj adresi – u Srbiji, kamo se kao ‘privatizacijski as’ iz 90-ih sklonio pred progonom sudskih tijela RH.

Josip Gucić, u Srbiju se sklonio od progona hrvatskog pravosuđa. Juna eura Gucić i dalje stanuje u staroj kući opisanoj u priči o prodaji televizora prije 20 godina. Ostatak obitelji razasut je po vilama i kućama u najlijevišnjem susjedstvu, a samo je Vjekin brat Josip danas na drugoj adresi – u Srbiji, kamo se kao ‘privatizacijski as’ iz 90-ih sklonio pred progonom sudskih tijela RH.

Oguglali na krizu – Mi smo, jednostavno, već navikli, pa čak i oguglali na krizu – kaže jedan tamošnji mudrijaš. Sad već poveće društvo koje se oko njega okupilo, nekoliko Roberta i Sebastijana, vjerojatno Palića, Gucića i Čibarića, kroza smiješ, ali nekako ozbiljan, odmah je odvelo u poslovnu ideju.

• Nekad smo prodavali bižuteriju, pa kožnatu galanteriju i obuću, odjeću… Sada bismo mogli otvoriti savjetovalište za poduzetnike u nevolji – dobacuju, pa netko zaključuje da je Konjščinska ipak premala da bi primila sve zainteresirane koji bi u nju pohrli iz cijele države. A upravo uspomena na sličan događaj navale na Ulicu otprije gotovo 20 godina možda najbolje opisuje nekadašnji sjaj tog mjesta. Ujedno objašnjava koliko je on do danas izblijedio.

Taj je čovjek uz Ulicu, kako su ondje Konjščinsku oduvijek jednostavno zvali, vezan do kosti. Ondje je rastao, bogatio se i propadao nekoliko puta. Ulica mu je sve, pa kad danas gleda u njezine poluprazne uglove i napuštene prodavaonice, sa sjetom pred očima vrti sliku vreze iz nekadašnjih dana velikog trgovanja. Tijekom 80-ih pa sve do početka novog milenija išlo je gotovo sve čega se bilo tko od tih ljudi dohvatio. – Sad više ne ide gotovo ništa. Borba i samo borba – škruguće kroza zube.

Susret s novinarom u takvoj situaciji nipošto mu nije bio drag. Kao što nije nijednom od ostalih tamošnjih trgovaca. Osjećaj nepoželjnosti stoga je bio dubok i težak poput zraka koji će svaki čas proparati ljetni pljušak. Smrtnuta lica i nervozni pogledi baš sa svih strana…

Ponosni do krajinjih granica, što Janjevci (Hrvati doseljeni s Kosova) svakako jesu, nisu se željeli predstaviti, naslikavati ili hvastati bespotrebno: – Nema se više čime – dobacio je uto netko iz tamo jednog od dvaju kafića koji su ondje preživjeli.

• Zašto si uopće došao? – presjekao je netko drugi. I zaista, što nam danas priča iz Konjščinske lišena sveg onoga glamura iz prošlih godina uopće govorit? Da je dolazak Kineza potkraj 90-ih počeo uništavati posao tih ljudi, zaključeno je u više tekstova nego što je bilo onih koji su govorili o Dinamovim pobjedama pod Mamićem vodstvom. Jednako se mnogo pisalo i o naopako arhitekturi Konjščinske ili o jednakom karakteru nekolicine njezinih stanara koje se rado nazivalo švercerima iako uistinu nitko nije znao čime se točno bave i kako im izgledaju poslovne knjige.

Naslađujemo li se, možda, upravo zato nad krahom ljudi kojima su godinama mnogi manje uspješni bili zavidni ili samo tražimo jednu od onih utjeha koja se svodi na zaključak kako je danas svima teško?

Ne, ništa od toga. Odlazak u Konjščinsku danas je gotovo ljekovit u smislu lakšeg pronalaženja odgovora na mnoga gospodarska pitanja. Riječ je o tome da Ulica svoju recesiju prolazi već godinama, ali njezini stanovnici uvijek nekako pronalaze načine da budu zadrže iznad bujice. Recesija koja se lani počela događati i ostatku Hrvatske njih stoga ne samo da nije iznenadila nego ih nije ni potresla kao one manje spremne. Nije zato bilo z gorega čuti što oni imaju reći, ponuditi savjet možda. Ulična mudrost nikad nije bila za podcjenjivanje, zar ne?

Priča kaže da su u to doba Gucić ispraznili sva skladišta tehničke opreme u Europi. Na dan su u Konjščinskoj prodavali nekoliko šlepera. Da nije riječ o pretjerivanju, znaju svi koji pamte da su se redovi od bijele kuće protezali do okretišta tramvaja u Dubravi. Navodno je svaki dan završavao iznošenjem vreća s novcem iz prodavaonica. Punih njemačkih maraka, tada i ondje jedine službene valute.

Nekoliko kuća dalje u organizaciji Sebastijana Berišića nakon prvih se demokratskih izbora pekao vol u čast HDZ-a i Franje Tuđmana. Bivši predsjednik u snagu Konjščinske, ali i Dubrave, generalno vjerovao je toliko da je kandidaturu istaknuo upravo u toj izbornoj jedinici. Manje romantizirana verzija pak kaže kako je znao da je ondje najveća koncentracija novca koji je tako silno trebao. Tih vremena danas se u Konjščinskoj gotovo nitko ne prisjeća s radošću. Posebno ne u sjeni kuća Gucića i Berišića, koje danas tužno životare u neizbježnom zaboravu što ih je sustigao.

Nailazim ondje na svjedoka boljih dana, starca škrtog na riječima sve dok se ne zagrebe po politici: – Prevario nas je Tuđman ubrzo nakon što je pobijedio. Profitirao je samo Gucić, a ostali su Janjevci završili kao građani trećeg, četvrtog reda. Na kraju je vlast pravila probleme i našim ljudima koji su bježeci od rata na Kosovu željeli u Hrvatsku. S druge strane Kinezi ulazili u Zagreb k’o kroz ‘putar’, otvorili su poslove, uništili konkurenciju šund-robom…

E, sad, ne može se baš biti pošten a da se ne pogleda i druga strana medalje. Naime, kad je Konjščinska bila u usponu, u njoj je četvorni metar poslovnog i stambenog prostora vrijedio kao u Tokiju ili Londonu. Prvo spominjanje milijuna maraka u kontekstu nekretnina Hrvatska je zabijeljila upravo u Ulici. Većina onih koji su ondje gradili za to nisu imali ama baš nikakvu dozvolu. Nakon što je pritisak postao prevelik, Konjščinska se proširila na nekoliko susjednih ulica. Stotine luksuznih automobila, kamioni i kombiji, na tisuće ljudi svakodnevno je mililo kroz taj minisvemir i pritom robu guralo, valjalo, prodavalo, mijenjalo, uzimalo i davalo. Teško je procijeniti koliko je pritom novca prošlo kroz Ulicu, ali jasno je kao dan da je država u konačnici na-platila samo kikiriki od poreza. Pad koji je započeo 2000. najprije je bio nekako blag, bez stresa. Problem je pak bio u tome da se brojke cijelo to vrijeme nikako nisu kretale prema gore. Jasno, ubrzo je nestalo i blagosti. Kad se danas prošče tim mjestom, posljedice navedenog trenda gotovo bole. Bodu u oči na svakom koraku. Srećem neke kupce… Vreće su im poluprazne.

Poluprljavi izlozi iza kojih zjape rupe propalih poslova i gomile lutaka za odjeću slomljenih ruku koje su iz izloga protjerane u dvorišta ne privlače kupce, u međuvremenu navikle na sjaj šoping-centara. I zato se Ulica danas vraća starim klijentima. Tako povremeno nađe neki vlasnik štanda koji kupuje naveliko. Priča mi jedan prolaznik da upravo njima najbolje ide. Ljetna sezona bit će slabija, ali i dalje isplativa za te ljude. Kažu da se od svih tradicionalnih obrta, proizvodnje plastične ili kožnate galanterije, zlatara i običnih trgovaca svime time današnji obrtaj robe u Ulici uvelike svodi na upravo navedene štandere. Kad se u konačnici zbroji i usporedi, danas u Ulici i njezinim satelitima sa strane vjerojatno posluje najviše 150 tvrtki. Nekad ih je bilo najmanje 300. U tih manje od kilometar asfalta, zapravo i dalje, mnogo i previše.

No uspomene na dane najvećih gužvi i zadovoljnog osmijeha, džepova punih poput trezora banaka i automobiljske ergle kao na Pantovčaku ipak čine svoje. Tražim stoga još jednog u nizu lokalaca da bih ga pitao kamo su nestali ljudi iz svih tih zatvorenih prodavaonica. Ime i prezime tu već prestajem pitati jer sam shvatio da je besmisleno. Anoniman ako želiš čuti i jednu riječ, inače… Jasno je to, razumijem ih. Tradicionalni, kakvi već jesu, razmišljaju o časti koja im brani da javno govore koliko je loše. Ne žele ni lagati da im je dobro jer većini nije. Na tom se mjestu osim državi duguje i kamatarima, a ne bankama, pa bi bilo kakvo eksponiranje bez dvojbe navuklo silan bijes. Možda čak postoji i neka mjesna verzija omerte, zakona šutnje, prema novinarima kojih ih već godinama bjesomučno ‘jašu’, tko to može znati.

Nalazim napokon mladca kojeg tražim. Dapače, znam ga i iz grada, gdje se predstavlja ruke široke kao kakav ruski oligarh, pa ga posvuduše i sponzoruše vole kao da je David Beckham osobno. Gdje su ljudi, inzistiram. – Mnogo je naših ljudi propalo, to je istina, ali još ih je više na vrijeme izišlo iz Konjščinske i počelo se baviti raznim unosnim poslovima. Mnogi su ušli u posao s građevinom i zaradili silan novac. Ima primjera čak i trgovaca kojima danas ide sa svim solidno. Priča o smaku svijeta u Ulici pretjerana je. Uostalom, morate znati da je u našim madracima uvijek bilo perja… – priča mi i kao da posredno priča o sebi. Nakon toga ulazi u neki autić niže klase. Je li mi lagao ili je, jednostavno, jedan od onih koji se nemaju potrebu razmetati, ipak ne uspijevam otkriti.

Pa ipak, po putu od tih 740 metara doznajem da su mnogi stanovnici Konjščinske svoju djecu na vrijeme umjesto na posao u Ulici usmjerili prema obrazovanju. I danas bi se najradije po ljubili u čelo da mogu jer im je to bilo jedno od boljih ulaganja uopće. Kako s tim mislima izlazim iz Ulice i krećem prema drugom svijetu, što Zagreb za to mjesto svakako jest, razmišljam o snalažljivosti ljudi koje ostavljam iza sebe. Kad tijekom 80-ih nije zarađivao gotovo nitko, oni su plivali u markama. Početkom 90-ih taj je bazenčić postao olimpijski. Američki san uz taj stvarni u Konjščinskoj njima nije trebao. U novi milenij ušli su loše, kriza ih je već tada sustigla. Borili su se, i velik dio njih nije odustao sve do danas.

Današnja globalna recesija koja ‘ostatak svijeta’ tako brutalno trese njih gotovo nije ni okrznula. Bili su spremni. I ako je za kraj vjerovati riječima samih ljudi iz Ulice da njihove čarape nipošto nisu prazne, niko ne bi trebalo iznenaditi ako upravo oni prvi nanjuše završetak krize. Pa zato i prvi ulože i ponovno najviše zarade. Na burzi, u fondovima, poslu s nekretninama ili u običnoj trgovini, teško je predvidjeti. Kladiti se pak u to da dio njih već sada dobro zna odgovore na pitanja kad i u što, uopće ne bi bio loš odabir.