Financiraju se investicije koje vrlo malo utječu na dinamiku ekonomskog rasta u kratkom i srednjem roku. Politički procesi s druge strane ubrzano domaće tržište otvaraju inozemnoj konkurenciji, što je dobro, ali na to domaća prerađivačka industrija nije pripremljena. Poboljšanje kapitalne i tehnološke opremljenosti domaćih poduzeća kao preduvjet za povećanje konkurentske sposobnosti vrlo je sporo, pa u kontekstu otvaranja tržišta domaća industrija vrlo teško može konkurirati globalnim ponuđačima. Pri tome je, naravno, pogrešno prizivati ponovno zatvaranje tržišta. Najnoviji primjeri s proizvođačima mlijeka koji ne mogu biti konkurentni inozemnima unatoč velikim kapitalnim ulaganjima govore u prilog tezi da nije dovoljno razviti proizvodne kapacitete, nego treba uspostaviti ravnopravu u cijelom nabavnom lancu (konkurencija umjesto oligopolia u preradi mlijeka bi zasigurno pomogla u rješavanju aktualne krize). Pogrešno strukturiranom agrarnom politikom stvoren su kapaciteti u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji koji ne mogu postići ekonomiju obujma u masovnoj proizvodnji niti mogu stvoriti izvrsne proizvode koji bi u svojoj niši bili konkurentni na međunarodnom tržištu (primjer Poljske i Austrije). Državna intervencija i bankarski sektor oblikovali su u slučaju domaćeg agrarnog sektora strukture koje, nažalost, svake godine stvaraju tržišnu neravnotežu i zahtijevaju velike državne intervencije. Takve strukture, naravno, ne mogu biti dugoročno održive, a njihovo prilagođavanje može biti izrazito bolno.
Stanje u hrvatskom gospodarstvu, a to se, naravno, prenosi i na sve druge segmente društva, opterećeno je ugrađenim strukturnim problemima. Osim naslijeđenih tranzicijskih problema u proteklih nekoliko godina, koje je obilježavala velika dostupnost kredita, oblikovane su nove strukture koje ne mogu pridonijeti ubrzanju rastu domaćih ekonomije u poslijerečijskom razdoblju. Neki, a posebno analitičari političkih procesa i političke ekonomije, misle da su prijelike s početka tranzicije propuštene. Uspoređimo li se sa zemljama Srednje i Istočne Europe, koje su doista mnogo rasle u posljednjih 20-ak godina, i hrvatske ekonomsko-industrijske s početka tranzicije i danas, takav se zaključak doista nameće.
Većina istočnoeuropskih zemalja novih članica EU suočava se međutim s dubokim, tektorskim problemima nastalim kao neposredna posljedica velikoj izloženosti globalnoj financijskoj i ekonomskoj krizi. Rast unutarnje potražnje bio je nekoliko puta veći od rasta produktivnosti u tim zemljama. Problem visoke razine zaduženosti i deficit javnog sektora nastoji se riješiti monetarnim prilagođavanjem, devalvacijom nacionalne valute (osim zemalja članica EMU-a). Tako se smanjuje kupovna moć domaćeg stanovništva i domaća agregatna potražnja, a oporavak i očekivanje budućeg ekonomskog rasta u srednjem roku temelji se na troškovnoj konkurentnosti tamošnjih poduzeća. Ostaje, ipak, velika dvojba hoće li takvo prilagođavanje biti dovoljno za povećanje konkurentske sposobnosti tih ekonomija na masovnim tržištima na kojima dominiraju Indija, Kina i Brazil.
