Reforma pravosuđa: Pravo na izbor suda i reizbor sudaca

Treba javno utvrditi koji su sudovi (i suci pojedinačno) učinkoviti, koji zaslužuju plaću, a koji ne, kao i kojim sudovima građani (ne) vjeruju.

Nakon nekoliko kritičnih napisa o hrvatskom sudstvu, osobito nakon teksta o tome kako prevarene u sudskim postupcima ušutkavaju proglašavajući ih neuključivima, neubrojivima ili nesposobnim, pitali su me čitatelji na Liderovoj web-stranici kako poboljšati loše stanje u pravosuđu. Odgovorio sam: za početak uvođenjem prava na izbor suda (slično kao i na izbor liječnika) i uklanjanjem doživotnog imenovanja te vraćanjem reizbora sudaca.

U raspravi koja je nakon toga pokrenuta jedan mi je čitatelj prigovorio da je prijedlog o referendumu za uklanjanje doživotnog imenovanja sudaca protuustavan. Povratno djelovanje uklanjanja doživotnog imenovanja za već doživotno imenovane suce, prema spomenutom čitatelju, bilo bi protuustavno i nepravedno. Upozorio sam ga da se uklanjanje doživotnog imenovanja može primijeniti i na suce već imenovane doživotno jer prema stavku 5. članka 89. Ustava iz posebno opravdanih razloga pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.

Vrhovni sud često odobrava prebacivanje (delegiranje) drugostupanjskih sudskih predmeta (riječ je o stotinama predmeta) iz jednog u druge županijske sudove za koje se ocjenjuje da ih mogu brže riješiti. Očito su neki županijski sudovi slabije ekipirani i tehnički osposobljeni. U prvostupanjskim se postupcima predmete uglavnom delegira u kaznenom pravu, s preopterećenih na manje opterećene općinske kaznene sudove. Zbog prečestog prebacivanja predmeta stranke su izložene realnoj opasnosti od neujednačene sudsko prakse. Pritom one imaju ograničene mogućnosti za zaštitu svojih prava izvanrednim pravnim lijekom na Vrhovnom ili Ustavnom sudu, odnosno izložene su dugotrajnim postupcima.

Stranke bi trebale moći uložiti tužbu bilo kojem sudu uz uvjet da daju predujam za povećane troškove tuženoga za dolazak na izabrani sud. Sada to pravo stranka ima samo prema prigovoru mjesne nadležnosti, nakon čega se spis u pravilu vraća sporijem sudu. Pravo izbora suda imaju samo stranke koje sa suprotnom stranom zaključe ugovor o mjesnoj nadležnosti suda. Imaju pravo zatražiti i delegaciju suda, ali za to već treba dokazati opravdanost takva zahtjeva.

Postavlja se pitanje jesu li u slučaju prava na izbor suda tuženi dužni trpeći dolazak na sud izvan mjesta sjedišta ili prebivališta. Međutim protupitanje jest trpi li išta tuženi ako tužitelj predujmi trošak dolaska tuženoga na drugi sud. Uostalom, i sada stranke u kaznenim predmetima trpe zbog odlaska na drugi kazneni sud, a država zbog toga nikomu ništa ne plaća premda često prebacuje predmete u kaznenim postupcima s preopterećenih na manje opterećene općinske kaznene sudove. Nerijetko je sjedište trgovačkog društva u ulozi tužitelja izvan mjesta sjedišta (prebivališta) tuženoga trgovačkog društva, pa nitko ne postavlja pitanje naknade troška tuženomu zbog dolaska na sud.

U praksi i tužitelju i tuženomu, neovisno o ishodu spora, najviše odgovara njegovo brzo rješavanje. Pravom pak na izbor suda brzo bi se pokazalo koji su sudovi bolji, a koji lošiji.

Zalažem se i za referendum na kojemu bi se građani izjasnili i o tome žele li da se ukine doživotno imenovanje i vrati reizbor sudaca. Nikako ne mogu razumjeti zašto bi suci kao gotovo jedino zanimanje bili lišeni javnog vrednovanja rezultata svojeg rada. Zašto se javno ne bi utvrdilo koji su sudovi (i suci pojedinačno) učinkoviti, a koji nisu, ili koji zaslužuju plaću, a koji ne.

I, što je možda još važnije, kojim sudovima i sucima pojedinačno građani vjeruju više, a kojima manje, ili kojim sudovima i sucima građani uopće ne vjeruju.

Javno postavljam pitanje prati li stručno uopće itko u Hrvatskoj sudske postupke u kojima se kao stranke javljaju suci, bilo u ulozi tužitelja ili tuženih.

Prema mojem ‘nepravničkom’ mišljenju sud bi u sporu suca protiv nesuca trebao na početku biti pozitivno pristran sve dok se prema sudskoj ocjeni neravnopravne stranke u tom sporu ne izjednače.