HNS o Zakonu o javnoj nabavi

Radimir Čačić: – Država s jedinicama lokalne uprave kontrolira 75 posto BDP-a.

Zašto je haenesovac Radimir Čačić u bitku s nelikvidnošću odlučio krenuti prijedlogom izmjene Zakona o javnoj nabavi? Kaže da je razlog vrlo jednostavan: državni je proračun težak kao polovina BDP-a zemlje, u raznim je paraproračunima još 20-ak posto. S jedinicama lokalne uprave država kontrolira ili je na posredan način pod državnim utjecajem otprilike 75 posto BDP-a Hrvatske.

• Kada država postavi pravni sustav tako da nema sankcija za nepoštovanje zakona, a neplaćanje države dobavljačima to jest, onda se ne mogu kontrolirati rokovi, kvaliteta, realizacija i same cijene. Tko je bliži vlasti, može se prije naplatiti, i to po boljoj cijeni. Zakon o javnoj nabavi izrijekom kaže da javni naručitelj ne smije ući u investiciju ako nema pokrića za to, no u zakonu nema sankcija. Upravo to želimo promijeniti – kategoričan je Čačić.

Dvije su ključne stvari koje HNS u zakonu nastoji ‘izglačati’. Prema njegovu prijedlogu javni se sektor ne može upuštati u investicije kad nema novca da ih plati, ali ni ako prije toga nije izvršio obvezu prema dobavljačima ili izvođačima. To bi vrijedilo za sve, od male općine do središnje države. Drugo, budući da svaki dobavljač, izvođač, kooperant mora crno na bijelo dokazati da je državi platio porez, izmjenom zakona i država bi morala uza svaki ugovor priložiti jamstvo plaćanja (mjenicu, bankovno jamstvo…). To bi jamčilo da poduzetnik u slučaju neplaćanja može državi sjesti na račun i naplatiti se.

• Samo tada priča o borbi s nelikvidnošću ima smisla. S time se borimo već 14 godina, to je ključan problem naše ekonomije. Neplaćanje države čini tripot veću štetu u ostatku gospodarstva. Godine 2000. neplaćeni su računi države bili 9,6 milijardi kuna, a ukupna nelikvidnost sustava čak 27 milijardi. U blokiranim je tvrtkama radilo 75 tisuća zaposlenih. Rješavanjem problema taj smo broj smanjili na 25 tisuća. Danas se broj zaposlenih u tim tvrtkama ponovno penje na 60-ak tisuća. Dok ne pritisnemo državu, problem se neće riješiti – poručuje Čačić.

HNS-ov je prijedlog poslan i u HUP na ocjenu, najavljena je i javna rasprava, no saborska će se rasprava o tome voditi tek najesen.

Dok god se neplatiše ne stave na stup srama, neće se moći razvijati kultura plaćanja, smatra Slavica Singer.

Veliku bi tvrtku zaboljelo proživanje, ali i male boli što ne dobivaju novac za odrađeni posao, dodaje Hrvoje Stojić.

Nelikvidnost se ne može riješiti jer je strukturna, a generira je država, ističe Guste Santini.

Plaćati sve troškove javne i državne uprave. Koliko bi državni proračun izgubio kad bi se PDV obračunavao prema naplaćenim potraživanjima u Ministarstvu financija očito nisu računali, jer nam odgovor nije stigao, ali sigurno je riječ o nekoliko milijardi kuna, koje Šuker ne želi isputiti iz ruku. No to bi bila prilika da smanji broj onih na državnim jaslama. Naime, javna potrošnja u uređenim zemljama ne čini više od 30 posto BDP-a zemlje, kod nas je to više od 50 posto.

• Ako država u gospodarstvu sudjeluje s tolikim udjelom, onda je pitanje što je i gdje je tržište. Drugo, ako se pravimo da imamo tržište i kapitalizam, a u kapitalizmu su ugovor i privatno vlasništvo svetinja, onda bi tvrtke koje to ne poštuju, zajedno s državom, trebale u stečaj. Jednostavno su se izgubili kriteriji ponašanja i poslovanja, a za zaokret trendova treba nam odgovornost svih sektora – poručuje Santini.

Za to smo uostalom imali dovoljno vremena, jer se s nelikvidnošću borimo od daleke 1993. godine i nitko osim bivše koaličijske vlade koja je brzo smijenjena nije ni približno barem priznalo, a onda i ozbiljno pokušao riješiti problem.

Danas su neplaćeni nalozi poduzeća, zajedno s obrtnicima, ‘teški’ više od 20 milijardi kuna. Insolventno je više od 21 tisuću poduzeća, gotovo 80 posto ne-naplaćenih obveza nije ‘utjerano’ više od godinu dana, svakoga se mjeseca evidentira novih 400 insolventnih poduzeća. Odgovornu bi vlast to trebalo brinuti. Trebalo bi je brinuti i to što poduzećni traže smjenu direktora državnih tvrtki, čak i zatvorske kazne za one koji su nesposobni plaćati na vrijeme. Umjesto toga dva su najvažnija ministra u Vladi, Šuker i Polančec, potpuno nekoordinirani kad poduzetnicima obećavaju rokovne plaćanja, koji se tako rastežu od 60 dana do šest mjeseci. Upravo je plaćanje u roku jedna od najvažnijih antirecesijskih mjera koju je napisala i Vlada. Koliko političari problem nelikvidnosti slabo razumiju pokazuje i sudbina Čačićeva Prijedloga izmjene Zakona o javnoj nabavi koji je, doduše, upućen u saborsku proceduru. No o tome se neće raspravljati po hitnom postupku (a malo je stvari važnije od nelikvidnosti), nego tek na jesen. Valjda kad nam se zastupnici odmorni vrate s godišnjeg, možda i uvjereni da je turistička sezona dovoljno napunila proračun, pa nema mjesta panici. Do sljedeće runde neplaćanja.