Ante Mandić, in 2

Kad je u pitanju odricanje od dijela vlasništva, vlasnici tvrtki poput IN2 ili Combisa spremni su izaći na burzu. No, u ovom je trenutku to za njih još prerizično, pa su planovi za IPO odgođeni za tri do pet godina.

Nakon dvaju državnih (Ina i HT) te jednog privatnog IPO-a (Atlantic grupa), koji su provedeni 2006. i 2007. godine, na Zagrebačkoj burzi, barem što se tiče novih izdanja i IPO-a, nastupilo je zatišje. Najvećim gubitnikom po tom pitanju može se smatrati Hrvatska poštanska banka, čiji je vlasnik, država, propustio dobre vjetrove koji su na burzi puhali u to vrijeme, tako da HPB danas kapital koji mu je nužan mora tražiti u nekim hibridnim dogovorima s još jednom državnom tvrtkom, Croatia osiguranjem.

Zagrebačka je burza posljednji put uvrstila neku novu dionicu u jednu od kotacija još 19. studenoga 2007. godine. Dionicu Atlantic grupe prvoga dana doživjela je pad cijene od nekoliko postočnih poena, a do današnjeg dana investitori nisu dočekali cjenovnu razinu iz IPO-a od 965 kuna. Unatoč tome, analitičari redom ističu Atlantic kao kompaniju koja svoj razvoj koncipira iznimno pametno i uglavnom nemaju primjedbe na način na koji predsjednik Uprave i još uvijek većinski vlasnik Emil Tedeschi vodi tvrtku. Osim toga, Atlantic može služiti kao svojevrsni primjer tvrtke koja jako mnogo pozornosti pridaje odnosu prema investicijskoj javnosti i uvažava najveće standardne transparentnosti poslovanja u Hrvatskoj.

Tvrtke poput Atlantic grupe razumiju da je burza i dobar PR. Pogledajte samo koliko puta je nakon listanja Atlantic bio u novinama, i to je jedna od prednosti izlaska na burzu – kaže glasnogovornik ZSE-a Željko Kardum.

Iako je teško ustvrditi da je glavni udar financijske krize iza nas, činjenica je da povećani promet na burzi i porast indeksa ipak sugeriraju da, bez obzira na krizu, povjerenje ulagača raste te neće dugo trebati da perspektivne kompanije koje su odgodile svoje planove o izlasku na burzu ponovno počnu razmišljati i o toj opciji. Da novca za ulaganje ima najbolje pokazuju podaci o štednji stanovništva u bankama, koja je u svibnju ove godine u odnosu na isto razdoblje 2008. porasla devet milijardi kuna.

Na dio toga novca svakako bi mogli računati i potencijalni novi izdavatelji na burzi, koji bi ulagače najprije morali uvjeriti da su potencijalni prinosi koje mogu ostvariti investiranjem atraktivniji od visokih kamata na štednju koje nudi bankovni sektor.

Nekoliko je razloga zašto hrvatsko tržište kapitala oskudijeva u novim burzovnim izdanjima. Prvi je svakako ekonomska kriza, koja je tvrtke nagnala da taj pomalo riskantni potez odgode za neka bolja vremena. Drugi razlog je poprilična bankocentriznost domaćega financijskog tržišta. U trenucima kad se većina kapitala osigurava kreditima, bankama kao kreditorima jednostavno nije u interesu prepuštati financiranje svojih klijenata investitorima i odreći se unosnoga kolača. Treći bi razlog bio neupućenost gotovo svih sudionika na tržištu o prednostima takvog načina prikupljanja kapitala kao i nedovoljna aktivnost burze na privlačenju novih izdavatelja.

• Kompanijama treba objasniti prednosti listanja na burzi. To je prije svega transparentno poslovanje, zatim bonusi i opcije za zaposlene koji su porezno ugodniji nego drugi načini kompenzacije te točna valuacija kompanije koja se postiže trgovanjem na burzi – mišljenja je direktor ZSE-a Roberto Motušić. On misli da bi se u čitavu priču morala uključiti i država. – Smatram da bi tvrtke izlistane na burzi trebale imati povoljniji porezni tretman, a moglo bi se i subvencionirati troškove uvrštenja, kao što se to primjerice čini u Mađarskoj – objašnjava Motušić dodajući da bi u priču valjalo uključiti i HNB, koji bi bankama mogao naložiti da krediti plasirani kompanijama s burze imaju nešto niže iznose obveznih rezervacija.

Svjesni činjenice da osim razloga vezanih uz situaciju na tržištu i sami nose dio odgovornosti za nedostatak inicijalnih (IPO) ili sekundarnih javnih ponuda (SPO) na burzi, u ZSE-u su se posuli pepelom rekavši da i oni nose dio odgovornosti za umravljenost dioničkog tržišta. Vrlo dobar primjer kako se i umravljenje tržište može pokrenuti pojavom novih izdavatelja burza je u Varšavi, koja je ove godine lider prema broju novih javnih ponuda u Europi. Iako je u apsolutnim brojkama riječ o doista malom iznosu (svega šest milijuna eura), Poljaci su primjer svim burzama u široj regiji kako se može privući nove izdavatelje. Njihova usporedba kotacija pod nazivom NewConnect u 20 mjeseci od osnivanja zaslužna je za izlazak 89 malih kompanija na burzu (u prosjeku jedno novo izdanje na tjedan), koje su ukupno prikupile 340 milijuna zlota (544 milijuna kuna). NewConnect nije toliko strog kad je u pitanju corporate governance niti ostale obveze izdavatelja, a postupak od pripreme faze do izlaska na burzu može trajati svega dva do tri mjeseca.

Naravno, za uspostavu i dobar prijem kod investitora takvog tržišta potrebno je mnogo edukacije i sastanaka, kako s izdavateljima tako i s potencijalnim investitorima. – Lansiranje NewConnecta primjer je pothvata koji gleda u budućnost na način da se mladim i inovativnim tvrtkama omogući brza i olakšana dostupnost kapitala. Na tom projektu radimo bez obzira na ekonomsku krizu jer smatramo da je to dobar put za razvoj tržišta kapitala. Educiramo kompanije, investitore i otvoreni smo za sastanke sa svima – objašnjavaju svoj uspjeh u Varšavi.

Iako su poljsko tržište i ekonomija u cijelosti nekoliko puta veći od hrvatskog, i kod nas postoji popriličan broj zanimljivih kompanija koje bi, kada i ako se odluče na izlazak na burzu, privukle investitore. – Osim postojećih industrija, smatram da bi u potencijalnoj kotaciji manjih i srednjih tvrtki bila interesantna veća prisutnost mladih inovativnih informatičkih tvrtki i to ne trgovaca IT opremom, već softverskih tvrtki, dakle onih koje se bave razvojem i implementacijom poslovnih IT rješenja.

Osim njih, interesantne su i manje i srednje tvrtke koje su usko povezane s energetskim sektorom i rade na razvoju učinkovitijega korištenja energije, ali i na razvoju i primjeni novih energetskih izvora (primjerice vjetroelektrane, solarna energija i sl.), a možda i kompanije koje će tek nakon liberalizacije tržišta električnom energijom dobiti veću ulogu u trgovanju i opskrbi električnom energijom. Spomenuo bih i kompanije koje su orijentirane na ekološka rješenja, koja sve više dobivaju na važnosti – smatra član Uprave Fima vrijednosnica Aljoša Šestanović.

Jedna od kompanija koje odgovaraju profilu svakako je i IN2, čiji vlasnik Ante Mandić kaže da izlazak na burzu smatra najpoželjnijim pravcem razvoja njegove tvrtke, dodajući da su svi njeni potezi usmjereni prema takvom scenariju.

• Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, IN2 bi izašao na burzu u roku od tri do pet godina. Normalno da to ovisi o daljnjem razvoju tržišta, vremenu ulaska Hrvatske u EU, situaciji na financijskim tržištima s posebnim naglaskom na opstanak domaćih i ostalih regionalnih burzi. Mislim da sad nije pravo vrijeme za IPO jer su cijene na svjetskim tržištima niske i mislim da nemaju realnog opravdanja u poslovanju tvrtki. Pritom mislim na zdrave tvrtke – kaže Mandić, dodajući da je osnovnu dilemu, onu o prepuštanju dijela vlasništva novim dioničarima nauštrb bržeg razvoja tvrtke, već prelomio.

• Spreman sam odreći se vlasničkog udjela u korist bržeg razvoja tvrtke i smatram to nužnim – objašnjava.

Slično misle i u Combisu, ali stanje na tržištu još uvijek procjenjuju nepovoljnim za burzovnu odiseju.

• Smatramo da bi nam, posebice u ovim ne baš ekonomski zahvalnim uvjetima, izlazak na burzu oduzeo dosta energije, koja nam je sada prije svega potrebna za ostvarivanje drugih, strateških ciljeva – objašnjava predsjednik Uprave Ivan Gabrić, dodajući da se ideja o izlasku na burzu pojavila nekoliko puta u posljednjih par godina, ali kratkoročno, zbog situacije u kojoj se Combis nalazi (učvršćivanje pozicije na tržištu), IPO nije izgledna opcija.

Potencijalni blue-chip, osim već spomenutog HPB-a, bila bi i Vindija, koja na burzi kotira posredno, putem ovisnih tvrtki, ali ne kao grupacija. Slično bi se moglo ustvrditi i za Agrokor, čija bi dionica kao koncerna sigurno privukla mnoge investitore.

U medijskom sektoru, koji gotovo nije prisutan na burzi, zanimljiva bi bila dionica EPH-a, tvrtke koja dominira tom industrijom. Sektor trgovine bi profitirao kad bi nakon izdanja korporativnih obveznica (tim iskorakom počeo je i Atlantic u pripremi svojeg IPO-a) Plodine bile uvrštene u jednu od kotacija, a osim riječkog lanca zanimljiv bi bio i splitski Kerum, kao i neki manji trgovci koji još uvijek odolijevaju konsolidaciji.

Osnovna prednost za male ulagače jest ogromni potencijal rasta koji takve tvrtke pružaju, a time i potencijalno znatno veće prinose negoli zrele kompanije u zrelim industrijama s održivim stopama rasta koje se kreću u okviru rasta BDP-a.

Većina reguliranih institucionalnih investitora (otvoreni investicijski fondovi, mirovinski fondovi, osiguravajuća društva) imaju određena ograničenja ulaganja u manje i srednje kompanije, a što pruža priliku manjim investitorima, tzv. poslovnim sponzorima te hedge i private equity fondovima da budu prvi i da uzmu najveći dio kolača od rasta takve kompanije, prije negoli se ostvare uvjeti da u njih mogu ulagati veći (regulirani) institucionalni investitori, koji to obično čine kupnjom većih paketa potiskujući cijenu naviše, a od čega u pravilu najviše profitiraju oni koji su bili prvi ulagači.

Manje i srednje kompanije obično znatno manje prate analitičari i institucionalni investitori, pa je i veća vjerojatnost da su realno znatno podcijenjene.

Ulaganja u takve tvrtke u pravilu su odličan diverzifikator portfelja i pokazuju manju sistematsku povezanost s ostalim klasama imovine, pa takvi portfelji najčešće pokazuju ukupno manji stupanj volatilnosti i rizika.