Prevaranti izvuku gotovo pola milijarde kuna na godinu

Osiguravatelji pokušavaju stati na kraj dijelu od pet posto osiguranika koji ih pokušavaju prevariti. Smutljivci su sve kreativniji, ali nailaze na sve žešće suparnike.

Premda nerado govore o tom dijelu poslovanja, osiguravatelji su suglasni da se najčešće susreću s poštenim i nepoštenim klijentima (kojih je najviše do pet posto).

Međutim, unatoč velikom broju prijevara (neki kažu da ih je i do 16 tisuća na godinu), prijavi ih se neznatan broj, a procesuira još manje, najviše 30-ak slučajeva. U novije vrijeme osiguravatelji stoga uz vlastite procjenitelje angažiraju i vanjske detektivske agencije da bi ušli u trag nepoštenim osiguranicima i tako ih spriječili u prijevaru. Da bi bili još uspješniji u njihovu razotkrivanju, osiguravateljima bi, sami kažu, veoma koristile i klasične crne liste – poput onih u bankama – onih koji su od njih pokušali naplatiti štetu na prijevaru.

Taj je zahtjev to aktualniji zna li se da i financijska kriza, prema novim istraživanjima, i dodatno potiče na prijevaru. Naime, neki analitičari procjenjuju da bi kriza i smanjenje standarda ove godine, ali i u sljedećih nekoliko, mogla čak udvostručiti broj prijevara u osiguranju.

Neki drugi osiguravatelji dodaju i da ima primjera nezgoda i s lažiranim policijskim zapisnicima. Vozilo koje je već prije pretrpjelo veću štetu prevaranti, recimo, ponovno registriraju a da ga prije toga ne poprave, što svjedoči o lošem sustavu kontrole tehničkih pregleda. Sklapa se polica kasko osiguranja i fotografira drugo vozilo s registarskim pločicama stvarnog vozila. Nakon određenog vremena pojavljuje se policijski zapisnik koji odgovara nastanku oštećenja i prijavljuje se šteta. Otkrije li se prijevara pravo dobro, na vidjelo, kažu, izlazi i sprega kriminala i određenih sustava u državi.

Još je aktualan problem višestrukog osiguranja imovine, pri čemu stranka koja, na primjer, ima kuću osiguranu u nekoliko osiguravateljskih kuća, prijavom štete na temelju nekoliko polica nastoji doći do višestruke naknade štete. U svim osiguravajućim kućama aktualan je i problem pokušaja naplate osigurne životnog osiguranja u slučaju tjelesnog oštećenja, ozljede ili narušenja zdravlja iako je riječ o šteti koju je korisnik osiguranja sam sebi prouzročio, najčešće da se naplati od osiguravajuće kuće. Nije rijetko da takvi ljudi imaju nekoliko polica životnog osiguranja i tako nastoje izvući znatnu novčanu korist.

No za ‘uhodjenje’ takvih klijenata uvelike pomaže baza osiguranika dostupna u HUO-u. Njome su, kažu, zadovoljni i u Agramu i Croatia osiguranju. Svi članovi te udruge imaju, naime, pristup toj bazi koja bilježi svakog pojedinca koji je podnio odštetni zahtjev. Tako se vrlo brzo na osnovi imena, broja tablice automobila i sličnih podataka može ispitati ima li što sumnjivo, odnosno otkriti postoje li elementi za povezivanje iz istoga štetnog događaja, kažu osiguravatelji.

Bivša se koaličijska vlada 2000. prva sustavno počela baviti problemom nelikvidnosti. Ondašnji ministar financija Mato Crkvenac kaže da nisu mogli ni početi razmišljati o ozbiljnim ulaganjima i razvoju prije negoli su prekinuli lanac neplaćanja. Nelikvidnost je, kaže, bila i ostala posljedica neuspješne ekonomske politike, slabog funkcioniranja pravne države i upitnog, labavog morala i sustava vrijednosti. Zato je odmah nakon dolaska u Katančićevu okupio ekipu ljudi koji su odlučili praktično rješavati stvari, a ne izliježe za teško rješive probleme tražiti u bivšoj vlasti. Uz pravu ekipu odmah je zatražio i guvernera ‘po mjeri problema’.

• Nisam mogao ništa učiniti bez istomišljenika u HNB-u, a s Rohatin-skim sam dobio ono što sam htio, da monetarna vlast prati fiskalnu. Naime, više od dvije godine HNB nas je pratio s iznimno ekspanzivnom monetarnom politikom, i to bez buđenja inflacije, što je doista rijeđak uspjeh. Novčana je masa tada rasla prema dotad nezabilježenih 20 do 30 posto na godinu – prisjeća se Crkvenac.

Pomogla mu je, kaže, i povoljna situacija na inozemnom financijskom tržištu. Hrvatska je izazila iz političke izolacije, podignut joj je kreditni rejting, inozemni je kapital postao dostupniji i jeftiniji, pa su i rastom vanjskoga duga plaćali unutarnje obveze.

Nenaplaćeni su se porezni dugovi vukli pet, šest i više godina, pa je država kod svih onih poduzeća od kojih je mogla iskamčiti plaćanje nudila različite olakšice. Ako pak to nije išlo, čak im je nudila da uđe u vlasništvo razmjerno visini duga, poput ‘equity’ fondova. Jedan je takav primjer danas uspješna tvrtka IM Metal. Tad je imala samo 20-ak zaposlenih i dug državi od 30 posto vlasničkog udjela. Nakon što je regulirala sve obveze prema državi, danas ima više od tisuću zaposlenih i većinu proizvodnje izvozi.

• Istodobno s tim mjerama utemeljili smo Fond za razvoj i zapošljavanje, Fond za regionalni razvoj, Pecekovo ministarstvo za mala i srednja poduzeća i obrtnike. Poljoprivredi je pak usmjeren dvaput više novca, sve to da bismo riješili problem. Naime, nelikvidnost je problem cjelokupne ekonomije. Ne možete je riješiti ako pada zaposlenost, ako nema nove proizvodnje i rasta plaća, ako imate i vanjsku i unutarnju ravnotežu. Tek nakon dvije godine, kad smo riješili neplaćanje, upustili smo se u gradnju autocesta. Nelikvidna država ne može biti investitor – uvjereno je Crkvenac.

Ne tvrdi da bi danas postupio jednako jer su se promijenile okolnosti, no bez usmjeravanja novca u poticanje proizvodnje i zapošljavanje problem se dugoročno ne može riješiti.

Nelikvidnost najviše pogađa mala i srednja poduzeća, koja je država najprije istisnula iz kreditiranja kod banaka, a onda im još ne želi pomoći u održavanju financijske discipline i vlastitim plaćanjem na vrijeme, misli Stojić.

Duro Popijač, direktor HUP-a, ne spominje javno prozivanje tvrtki, ali ne dvoji o tome da je nelikvidnost, iz perspektive hrvatskih poduzetnika i poslodavaca, pojavni oblik niza dubljih poremećaja u hrvatskoj ekonomiji i društvu.

Mnogi privatni poduzetnici, u pravilu mala i srednja poduzeća, koji su sučeni s iznimno negativnim djelovanjem nelikvidnosti na poslovanje, s pravom traže da njihovi dužnici u najkraćem roku u cijelosti podmire svoje dospjele obveze. Moguće i izvjesno daljnje zaoštravanje nelikvidnosti za nemali broj hrvatskih malih i srednjih poduzetnika moglo bi dovesti u pitanje i njihov poslovni opstanak, a jednom kad nestanu, to je u pravilu put bez povratka za njihove zaposlenike i njih osobno – upozorava Popijač.

Svi već znamo da nelikvidnost generiraju brojna hrvatska javna poduzeća, poduzeća od posebnog državnog interesa i/ili lokalna gradska i županijska komunalna poduzeća. Na vlasnicima je takvih poduzeća, a to je središnja i lokalna država, materijalna i moralna odgovornost za uredno financijsko poslovanje poduzeća u njihovu vlasništvu. Ako uprave takvih poduzeća ne mogu osigurati financijski odgovorno poslovanje prema dobavljačima, onda predstavnici vlasnika, kroz nadzorni odbor, moraju tražiti odgovornost uprava, odnosno moraju imenovati nove uprave koje će biti sposobne kvalitetno upravljati sa sadašnjim rizicima poslovanja, poručuje.

HUP je, kaže, već više puta predlagao potpuno redefiniranje međusobnih dužničko-vjerovničkih odnosa između proračunskih korisnika, javne administracije i javnog sektora na jednoj strani te poslovnog (u pravilu privatnog) sektora na drugoj strani. Redefiniranje znači obje strane staviti u približno jednaki pravni i financijski položaj u pogledu rokova plaćanja te sankcija za zakasnjela plaćanja.

Poslovni sektor plaća obveze s osnove pojedinih poreza, odnosno njihove akontacije, obveze po osnovi raznih doprinosa i nebrojene druge fiskalne i parafiskalne obveze prema tijelima državne i lokalne samouprave i to u kratkim rokovima, a na povrat iz proračuna za isporučene robe i usluge čeka mjesecima. To znači da poslovni privatni sektor praktički besplatno kreditira javnu potrošnju na račun svoje likvidnosti, umanjujući tako svoju sposobnost investiranja i rasta konkurentnosti. Zato HUP očekuje da će Vlada u najkraćem roku primijeniti EU Uredbu o plaćanju tijela javnih vlasti prema malim i srednjim poduzećima u roku od 30 dana, uključujući i sve sankcije za svoje kašnjenje u plaćanju. Ta je uredba u Europskoj uniji na snazi od travnja ove godine. Sve što vrijedi za korisnike proračuna i parafiskalnih fondova moralo bi se odnositi i na javna poduzeća, državna poduzeća od posebnog interesa i komunalna poduzeća – kaže Popijač.

Istodobno s hitnim vatrogasnim mjerama gašenja nelikvidnosti Vlada, kao vlasnik najvećih poduzeća, mora ubrzati restrukturiranje hrvatskih javnih poduzeća tako da ta ista javna poduzeća, prema ključnim parametrima poslovanja i ključnim čimbenicima uspjeha u toj vrsti djelatnosti, postanu konkurentna njima sličnima u EU.