Tri godine za Pravilnik

Nijedna županija osim Zadarske ni četiri godine nakon donošenja Zakona o otpadu nema nijednu lokaciju na koju bi se odlagao građevinski otpad. On se zbog toga iskrcava u more ili na komunalna odlagališta iako se 80 posto takva otpada može iskoristiti preradom.

Gotovo polovica građevinskog otpada završi na odlagalištima komunalnog otpada, što višestruko povećava troškove sanacije, zauzima korisni prostor odlagališta i nove površine te povećava potrebu za otvaranjem novih nalazišta prirodnih mineralnih materijala. Iako se ponovno može upotrijebiti 80-ak posto građevinskog otpada, ukupno se re-

Zakon o otpadu stupio je na snagu 24. prosinca 2004. Pravilnik o gospodarenju građevnim otpadom stupio na snagu tek 10. travnja 2008. Prema tom pravilniku županije i Grad Zagreb bili su dužni u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Pravilnika odrediti lokacije za gospodarenje građevnim otpadom na svojem području. Slijedom toga Grad Zagreb i jedinice lokalne samouprave bili su dužni putem reciklažnih dvorišta osigurati preuzimanje građevnog otpada sa svojeg područja. Samo je Zadarska županija u tom roku odredila čak 11 lokacija, drugi do danas nijednu.

Kako je vrijeme prolazilo i stanje postajalo sve lošije, sazrijevala je svi jest o tome da treba donijeti zakon koji bi se na suvremen način bavio problematikom otpada. Zakon o otpadu 2004. je napokon donesen. Nažalost, prateći podzakonski akti doneseni su s velikim zakašnjenjem, pa je tako Pravilnik o gospodarenju građevinskim otpadom donesen tek 2008.

Kad se već toliko zakasnilo, očekivalo bi se da županije i Grad Zagreb donošenje Pravilnika dočekaju spremni i da se u najkraćem roku, ne čekajući istek propisanoga krajnjeg roka od šest mjeseci, odrede lokacije za zbrinjavanje otpada. Uz časne iznimke kao što je Zadarska županija, koja je u propisanom roku odredila čak 11 lokacija, mnogi nisu učinili baš ništa. Djeluje potpuno nevjerojatno da nijedna županija osim Zadarske čak četiri godine nakon donošenja Zakona o otpadu, godinu dana nakon Pravilnika koji je kasnio gotovo tri godine, nema ni jednu jedinu lokaciju na koju bi se odlagao građevinski otpad. To znači da su za interesirani poduzetnici osuđeni na beskrajno čekanje da se birokratski aparat (koji od njih živi i kojemu se, nažalost, zbog nerada nikada dosad nije dogodio bankrot koji čeka svakog, ne samo neodgovornog nego i neuspješnog, poduzetnika) udostojio napraviti ono što je obvezan, i to u ja snim rokovima.

Pasivnost županija rezultiralo je time da se građevinski otpad nelegalno odlaže (jer nekamo se mora odlagati) i tako izravno ugrožava okoliš, nema reciklaže koja bi dovela do ponovne uporabe, nema angažmana poduzetnika koji bi se na tom planu angažirali i za svoj i za općedruštveni boljitak, koji bi nabavili strojeve i zaposlili nezaposlenu radnu snagu. Zašto je to tako i kakve su pravne posljedice? Odgovor na prvo pitanje isključivo je u inertnosti onih koji odlučuju i prešutnom stajalištu da im nitko ništa ne može ako krše zakon i rade na štetu svoje županije.

Odgovor na drugo pitanje (posljedice) mnogo je interesantniji iako za sada nema potvrdu u sudskoj praksi. Ako se netko ponaša protupravno i ako zbog toga nastane šteta, taj je treba nadoknaditi. Ako je teško to primijeniti na opće vrijednosti kao što je uništavanje ili ugroza okoliša, to je vrlo lako i jasno na planu izmakle dobiti. To znači da onaj tko se želi baviti zbrinjavanjem građevinskog otpada i u skladu s tim pribavi potrebne registracije trpi štetu u obliku izmakle dobiti (prihod umanjjen za troškove) koju bi od poslovanja ostvario i ima je pravo tražiti (u smislu nadoknade) od države i županije.

U tim bi postupcima i država i županije mogli tvrditi da nije jasno da bi upravo to trgovačko društvo uspjelo na određenoj lokaciji od vlasnika zemljišta dobiti potrebnu suglasnost, ali to i nije ključno pitanje. Ključno je da se u drugi plan stavi ono što je bilo (ili nije bilo iako je moralo biti) i da se u najkraćem roku svi poveću za zadarskim primjerom, čak i da ga preteknu (odrede još više lokacija) i da se današnje neodrživo stanje promijeni.

Novo bi stanje trebalo biti slično onom što se dogodilo s plastičnim bocama, s tom razlikom što je sređeno stanje na planu građevinskog otpada snažan poduzetnički ‘input’. Pritom ne mislim samo na one koji bi se skribili o tome otpadu nego i na građevinske poduzetnike koji više ne bi imali opravdanje za protupravno odlaganje otpada.