Promjena retorike

Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj toliko je duboko našoj političkoj eliti usadio grijeh mišljenja o podjeli BiH da sada, kad to on predlaže, o tome svi šute.

William Montgomery, od milja Bill, nije bio samo američki veleposlanik u Hrvatskoj potkraj prošlog stoljeća – bio je paradigma neokolonijalnoga gubernatora u prekooceanskim provincijama. U njegovoj ured na Zrinjevcu, repićem mašući, po instrukciji hodočastio vrh hrvatske diplomacije, pod njegovom se dirigentskom palicom oporba ujedinjavala i uvježbavala za smjenu Tuđmanova HDZ-a, pod istom je palicom istu zadaću uvježbavala domaća medijska elita. Učili su kako slobodno misliti, a da to bude istovjetno njegovu mišljenju. Pred njegovom neformalnom suprugom Lynne ničice je padala hrvatska kulturna elita. Nakon obavljenja posla – promjene vlasti i usadivanja ‘novog demokratskog svjetonazora’ – oni su otišli na novi zadatak. Trebalo je pripremiti pad Miloševića i demokratske promjene u Srbiji, najprije iz Mađarske, zatim izravno iz Beograda. A naša im je elita još dugo mahala, najprije preko Drave, potom preko Dunava, i vjernički se pridržavala njegovih političkosljetenazorskih zapovijedi.

Upravo u mandatu našeg omiljenog američkoga gubernatora našoj je eliti usaden najveći grijeh političkog mišljenja – podjela BiH. A podjela je bila sve ono što se usuduje primijetiti nacionalnu trosložnost BiH, svaka pomisao na institucionalnu zaštitu ili, nedajbože, autonomiju Hrvata u BiH kao najmalobrojnijeg naroda, svaki pokusaj da se primijeti izborni inženjering međunarodnih upravitelja. Naime neće, valjda, oni učiti što je Bosna i Hercegovina i prilagodavati se njezinim specifičnostima. Oni su došli kombinacijom mrkve i batine napraviti model zemlje multikulturnih bića. Svaku sumnju u tu zemlju multikulturnih bića domaći sljedbenici Billa Montgomeryja odmah bi proglasili nacionalističkim reliktom 19. stoljeća, koja dolazi iz mračnih nacionalističkih krugova.

A onda je odjednom mentor totalno promijenio retoriku. Piše ovih dana Bill Montgomery u New York Timesu da bi BiH trebalo podijeliti. Kako podijeliti? Tako da se Republici Srpskoj dade pravo na odcepljenje. Dakle na dva dijela. Piše da bi i Kosovo trebalo podijeliti, dolinom rijeke Ibar, na sjeverno (srpsko) i južno (albansko) Kosovo. Ne piše, dakako, da međunarodna uprava u gotovo petnaest godina nije uspjela stabilizirati Balkan jer je uopće nije zanimalo što je to Balkan, nego može li se iz njega napraviti prostor multikulturnih bića, i to metodom mrkve i batine. Međutim, kad nije uspjelo, krivi su, dakako, bili Balkanci, od kojih je, argumentira danas Montgomery – nerealno očekivati da misle kao mi.

Medu najvjernijim je sljedbenicima bivšeg Montgomeryjeva nauka u Hrvatskoj nastao muk. Predsjednik Mesić potpuno ga je prešutio. A što da kaže? Da je to netko drugi izgovorio u njegov ured, odmah bi brzom poštom poslao transkript u Haag kao dokaz suradnje. Upravo onako kako ga je to učio negdašnji Montgomery. Da uđe u javnu polemiku s bivšim mentorom? Pa da mu ovaj u sljedećoj kolumni objavi kako ga je i zašto izabrao za predsjednika i kako su mu vodili kampanju? Medu najvećim medijskim promotorima Montgomeryjeva nauka također muk. Nema objašnjenja novog zaokreta uza stari viski i propisno krvav bištek. Premijer Sanader i svjetonazorski mu bliski bivši ili sadašnji diplomati (Žužul, Biščević, Granić), koji i nisu pripadali užem krugu Montgomeryjevih sljedbenika, svode njegov zaokret u sferu privatnog stajališta, lobističkih aktivnosti ili umirovljeničke razbijrige, koji nema ništa zajedničko sa službenom američkom politikom.

Ali to i nije priča o Montgomeryju. To je priča o domorocima, odnosno o nama. O mentalitetu naše kvazielite koja od svakog ambicioznijeg međunarodnog činovnika pravi božanstvo, a od svake njegove prigodne floskule dogmu koju dalje propovijeda bez propitivanja. I što sad kad im je umirovljeno božanstvo – koje sad netko drugi plaća – u New York Timesu poručilo da dogma ne vrijedi i da su oni obične balkanske budale? Sad od umirovljenog kvazielita tražimo da prizna kako Hrvati u BiH u slučaju raspada imaju pravo na svoj entitet. No to u članku ne piše. Da je plaćeno, vjerojatno bi pisalo. Međutim, i da piše, to ne bi moglo nadomjestiti ono što je propušteno u proteklih desetak godina – da se vlastita politika promišlja i osmišljava svojom glavom.