Powder Blue

Premijerno izvedena potkraj svibnja u ZKM-u ‘Evita’ je nastala u produkciji Kazališta Hotel Bulić i režiji Senke Bulić, kao pomaknuta priča o posljednjim danima Evite Peron.

Argentinski dramatičar, naturalizirani Parižanin Raul Damonte zvan Copi u svom tekstu Eva Peron, prazvdenom 1970. u režiji Alfreda Ariasa, bavi se posljednjim danima jedne ikone, dive, naličjem mita. Pomaknuta, paralelna stvarnost žene na umoru, popraćena jakim napadima fizičke boli – jer tema je i rak, Evitin saveznik i neprijatelj (preuranjena smrt, u 33. godini, pridonijela je, među ostalim, njezinu kultnom statusu), stanje je kroz čije bi se nedače svačija osobnost prikazala u nepotvorenom, okrutnijem, ali samim time i izvornijem izdanju.

Pogotovo je to naglašeno u slučaju Eve Peron, a zvali su je poslije smrti i Santa Evita, pa smo na sceni imali prilike vidjeti snažnu, energičnu, goropadnu i egoističnu ženu, ali i pronicavu, inteligentnu ženu koja je spoznala okrutnost života, ljudsku prirodu i nepravde koje se iz njih rađaju.

Basel je mnogo više od transportnog, urarskog i farmaceutskog središta Švicarske, kako ga nazivaju. Jest da velike kompanije poput Novartisa i Hoffmann-LaRochea imaju upravo u njemu sjedište, ali od snažnog korporativnog života, posjetiteljima toga grad na samoj granici s Francuskom i Njemačkom još je draža umjetnička vreva. Do 14. lipnja tako ondje traje kultni (i to četvrtdeseti) Art Basel, pa će za malo duhovne hrane biti dovoljan i posjet slavnom bazelskom Muzeju umjetnosti u kojem su izložena djela Picassa, Kandinskog, Warhola…

Svakako da je njeno prepiranje s majkom, iskorištavanje naivnosti bolničarke, potcrtaivanje Perona kao slabića, neka vrsta neuralgičnosti i isključivosti bolesne žene, no sva ta ponašanja proizlaze iz spoznaje istine, odnosno realnog stanja karakteri i ponašanja spomenutih osoba. Tome također treba pridodati izoliranu, klaustrofobičnu, pomaknutu i neurotičnu atmosferu svijeta sobe u kojoj je Evita okružena majkom, Peronom, savjetnikom Ibizom i bolničarkom provodila posljednje dane, dok je radio izvještavao naciju o njezinu stanju, a ona svega bila svjesna… Ponajviše toga da se Peron povukao u svoju sobu zbog migrene dok ona umire u mukama, a da majku zanima jedino broj njezina bankovnog računa u Švicarskoj…

Sve je to i više nego dobro, dojmljivo i originalno utjelovila Nina Violić. S obzirom na to da je njezin lik dramaturški centralno postavljen, oko njega doslovno rotiraju ostale figure, pa je na glavnoj glumici bio nosivi zadatak, izvrsno obavljen, koji su nadopunili i naglasili ostali glumci – ponajprije Jelena Miholjević u ulozi Evine majke, te pjevači, plesači, izvođači rodno ambivalentnih uloga Kristijan Beluhan, Darko Japelj te Miro Manojlović.