Prehrambena industrija okreće se domaćim kooperantima ili gradnji vlastitih nasada, a mali proizvođači radi plasmana različitim oblicima udruživanja. Samo onaj tko bude kontrolirao sirovine, bilo na svojim površinama bilo uz pomoć strateških saveza s proizvođačima, moći će biti konkurentan u prehrambenoj industriji. Koliko je to važno, pokazuje situacija na tržištu na kojem sirovina ima sve veći udjel u konačnoj cijeni proizvoda zbog koje se domaći proizvođači sve više okreću poljoprivrednicima u svojoj blizini. Naime, čak je prije i vrlo konzervativni britanski tjednik The Economist ustvrdio da će trend povećanja cijena sirovina za potrebe prehrambene industrije potrajati još najmanje deset godina. Jedan od najnovijih primjera jest Podravka, koja je ove godine, da bi ojačala kontrolu nad sirovinom, ponovno, nakon što je sredinom 90-ih napustila tu praksu, u svibnju ove godine ugovorila nove poslove s koprivničko-križevačkim kooperantima. Iz plana suradnje koprivničke prehrambene tvrtke s proizvođačima povrća vidljivo je da se taj prehrambeni div u svom poslovanju vraća kooperantskoj suradnji s podravskim i prigorskim poljoprivrednicima koji obrađuju državnu poljoprivrednu zemlju i s tih površina planira otkupiti sav urod. Razlog je što tvrtka zbog globalnih promjena na tržištu hrane sve teže dolazi do povrća.
Prvi je korak u tom smjeru proizvodnja graška na 75 hektara državne poljoprivredne zemlje za potrebe Podravkine tvrtke Kalnik u Varaždinu. Plasman i cijena jednako su važni i velikim prehrambenim industrijama i malim proizvođačima, pogotovo u situaciji u kojoj se na svakom koraku gledaju troškovi, ušteda i konačno – najvažnije – profit. Mali ne mogu bez velikih, ali kao što pokazuje trend, ni veliki bez malih poljoprivrednika. Najvažnija je za jedne i druge, naravno, pregovaračka pozicija koju će prehrambeni divovi razvijati širem mreža kooperanata i vlastitih nasada, a mali proizvođači udruživanjem u zadruge koje će im pomoći da postave bolje uvjete. Možda je upravo Zadružna Zagrebački voćnjaci, koja okuplja 27 voćara, većinom uzgajivača jabuka s područja Zagrebačke županije, primjer na koji način sami mali poljoprivrednici mogu zaštiti svoju poziciju u plasmanu na tržištu. Prije osnutka zadruge svoje su proizvode teško prodavali, no nakon što su se udružili, mogli su plasirati veće količine na tržište tako što su dogovorili prodaju u tri velika trgovačka lanca.
Za same poljoprivrednike suradnja s Podravkom znači osiguranu prodaju po konkretnim cijenama svega što proizvedu. Realizacijom projekta kooperantske suradnje otvorit će se i nova radna mjesta jer je u Koprivničko-križevačkoj županiji otprilike šest tisuća hektara državne poljoprivredne zemlje od kojih bi najmanje tri tisuće mogle biti pod kulturama za Podravkine potrebe. Drugi projekt koji ide u tom smjeru suradnja je s braniteljskim zadružama koja je formalno počela u siječnju nakon što su sporazum o tome otpisali ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor i predsjednik Uprave Podravke Zdravko Šestak. S druge strane Agrokor, najveći hrvatski proizvođač hrane koji u svom vlasništvu ima prehrambene kompanije PIK Vrbovec, Belje i Mlinar, već odavno funkcionira tako da barem 50 posto sirovine drži pod svojom kontrolom. Naime, kako je već u nekoliko navrata spominjala izvršna potpredsjednica Ljerka Puljić, to će ubuduće biti presudno za konkurentnost. U mesnoj industriji koncern je uspio osigurati čak i veći postotak vlastite proizvodnje sirovine od 70 posto. Logika je sljedeća: tko ima konkurentnu cijenu sirovine, moći će cijeli lanac držati efikasnim jer sirovina, nastave li se sadašnji trendovi na svjetskom tržištu, počinje sve više utjecati na njezin udjel u konačnoj cijeni. U uljarskoj industriji to se već događa – osamdeset posto cijene ulja proizlazi iz cijene sirovine. Ovisno o cijeni sirovine proizvođač je konkurentan ili ne-konkurentan. Stoga je važno ima li pristup sirovini ondje gdje se uzgaja ili je isključivo kupuje na svjetskom tržištu.
