Kanadska Magna IGRAČ IZ SJENE

Nakon što su kanadska Magna i ruski Sberbank preuzeli na sebe spašavanje Opela, a glava kuće General Motorsa proglasila zaštićeni stečaj i 17,5 posto udjela u kompaniji prepustila sindikatu, slika svjetskog biznisa više neće biti ista. U tvrđavu kapitalizma ušlo je radničko suvlasništvo.

Došao je, dakle, i taj dan, pao je General Motors i zaradio neslavnu titulu trećega najvećega bankrota u povijesti američkoga gospodarstva, poslije Lehman Bros.-a i WorldComa. No, bez obzira na tako uvaženu titulu, propast GM-a kakvog je dosad svijet poznavao ostat će zapamćena po nizu vrlo zanimljivih događaja koje je njegova višemjesečna muka izrodila. Konačnu točku na ‘i’ stavit će traženje infamnog Chapter 11 bankrota (poznatog kao zaštićeni bankrot koji sprječava trenutačni gubitak vlasništva i namićivanje vjerovnika, uz nadzor suda i bez daljnjeg zaduživanja) prema američkom zakonu, koji tvrtkama u nevolji omogućuje da zadrže kontrolu nad svojim poslovanjem i pokušaju obnoviti financijsku funkcionalnost uz obvezu restrukturniranja.

Proglasašenju bankrota, neizbježnog nakon što tvrtka nije uspjela ispuniti uvjete koje je postavila američka Vlada kako bi nastavila disati na respiratoru pogonjenom saveznim planom za spašavanje, prethodilo je rješavanje problema zvanog Opel, koji je dobio posebnu pozornost jer je sa sobom nosio dublje političke konotacije. Kancelarka Merkel nazvala je postignuti dogovor ‘testom transatlantskih odnosa’. Opel je, naime, europska podružnica GM-a, i to još od početka prošlog stoljeća, pa se njegovu sudbinu nije moglo tek tako ‘ukupusati’ sa svim ostalim nesretnim brendovima zarobljenima u tammici auta GM-u.

Posljednjih dana svibnja, nakon iscrpljujućih razgovora između GM-a, američke i njemačke vlade, postignut je dogovor prema kojem će Opel biti prodan dosad relativno nepoznatoj kanadskoj tvrtci Magna. Time su u svakom slučaju spašeni zaposlenici Opela u Njemačkoj, njih 25 tisuća, ali je sudbina istog broja uposlenih u ostalim europskim zemljama nešto neizvjesnija (tu su još Španjolska, Poljska, Belgija i Britanija), pogotovo u engleskom Vauxhallu, Opelovu brendu, gdje pet tisuća Engleza nastavlja strepiti nad svojom sudbinom. Najugroženije je 1.500 radnika u Lutonu gdje Vauxhall proizvodi svoje kombije.

Kako Englezi uvijek vole održavati zaseban status u odnosu na europske afere, ovaj im je put rado udovoljeno nepozivanjem na trilateralne razgovore u Berlinu. Ipak, Lord Mandelson, ministar gospodarstva, koji je odjednom jako željan susreta s čelnicima Magna, umiro je svoju javnost izjavom kako su mu iz Magne dali riječ da će i britanski pogoni biti zaštićeni, ali da bi ih on… Stvar je bila toliko nategnuta da su osobno pregovore morali pogurnuti američki predsjednik Obama i njemačka kancelarka Merkel telefonskim razgovorom. Magnina računica je već napravljena. Opel će iskoristiti za svoj proboj prema, prije krize, najbrže rastućem ruskom tržištu. Dogovor predviđa 2,1 milijardu dolara zajma njemačke Vlade Magni (bridge loan kojim se osigurava preživljavanje tvrtke dok Magna ne realizira financijsku konstrukciju), dok će sama tvrtka platiti još nekoliko milijunica za daljnje funkcioniranje Opela i zadržati sve četiri njemačke tvornice otvorenima.

To nije kraj angažmana njemačke Vlade, jer će osim zajma morati jamčiti za 4,5 milijarde eura u ime konzorcija Magna-Sberbank. Odakle tolika iznenadna darežljivost poslovično štedljive kancelarke? Osim što time spašava 25 tisuća radnika, postiže i strateški cilj postavljen prije nekoliko mjeseci kao conditio sine qua non svakog dogovora s GM-om. Njemačkoj Vladi nije padalo napamet financirati spas Opela da bi on ostao u rukama nesposobnog GM-a, pa je ovim dogovorom otklonjena ta prepreka. Opel će dobiti svoju autonomiju u odnosu na roditeljsku tvrtku kojoj je voda stigla do ušiju.

Nadalje, Magna će uzeti udjel od 20 posto u Opelu, dok će ruski Sberbank dobiti još većih 35 posto čime rusko-kanadski konzorcij dobiva većinski udjel. Tu leži prva kvakica. Novi vlasnici su i Rusi, dapače spomenuta je banka državna i glavni je financijer cijelog dogovora. Cijela stvar postaje još zanimljivija zna li se da je njemačka Vlada prije vrlo kiselo gledala na pokušaje vanjskih ubacivanja u ‘strateške sektore’ veće od 25 posto i u tom smislu imala moć stavljanja veta. Isti takav udjel ostat će GM-u (35 posto), a 10 posto dobit će radnici Opela, druga zanimljivost, koja ima šire implikacije jer se ne ograničava isključivo na njemački slučaj. Radničko sudjelovanje u spasu vlastite tvrtke ulazi na velika vrata, a bit će jako zanimljivo vidjeti hoće li radnici ostati u posjedu dijela tvrtke kad se ona oporavi, ako se oporavi, ili će se brzo vratiti investitoru i preuzeti ponovno stvar u svoje sigurne ruke, kad suce opet zasja.

Koliko je pak do nevoljnog General Motorsa, tužna je to priča o trijumfu i padu. Prvoga dana lipnja, automobilski teškaš morao je proglasiti bankrot nakon što je istekao rok američke Vlade za izradu upotrebljivog plana restrukturiranja koji bi osigurao daljnje milijarde subvencija tvrtki koja je dosegnula samo dno (dosad su inkasirali oko 20 milijardi dolara iz Vladina program za spas). Nakon mjeseci petljanja, u GM-u su očito shvatili da plana jednostavno nemaju i – odustali. Umjesto toga, izračunali su da im je bolje proglasiti zaštićeni bankrot kroz koji se nadaju ubrzano proći jer su konačno postigli dogovor sa sindikatima, dok je Vlada uspjela većinu vjerovnika, njih podosta, uvjeriti da pristanu na rješenje koje predviđa zamjenu dugovanja za udjele u kompaniji.

Točnije, 54 posto vlasnika obveznica GM-a, vrijednih 14 milijardi dolara, sudjelovat će u ovom konceptu preustroja, što konkretno znači da neće postavljati sudske prepreke realizaciji plana. Što je s ostalima, teško je reći, ali valja znati da svaki vjerovnik može znatno odgoditi planirani rapidni bankrot. GM je slika neuspjeha u novim okolnostima koje, dođuše, i nisu tako nove s obzirom na to da traju nekih tridesetak godina otkad su japanski proizvođači automobila počeli svoju ofenzivu diljem svijeta. Onda su i Kinezi navali…

Privremenom šefu Fritzu Hendersonu uručena je zaista ruševina od kompanije. Unatoč uvriježenu mišljenju, problemi nisu počeli trenutačnom recesijom, već prije četiri godine, kad je kompanija nakon duljeg vremena profitabilnosti ponovno objavila gubitak od 10,6 milijardi dolara, da bi do 2007. taj iznos već dostignuo gotovo 40 milijardi, uz pad prodaje od 45 posto. Kriza je, izgleda, stigla u najboljem trenutku. Trenutno su opterećeni s fantastičnih 88 milijardi dolara gubitka, a put do pristanka vjerovnika na dogovor nije bio lak. Najnovija ponuda znači obveze za Ministarstvo financija teške 50-ak milijardi dolara uz preuzimanje 60 posto dioničkog udjela u kompaniji. Tržišno gledano, tvrtka u ovom trenutku vrijedi vrlo pristupačnih 450 milijuna dolara, što je katastrofalna razina u odnosu na 2007. kad je vrijedila 25 milijardi.

Osim što će sadašnji dioničari biti ‘nježno’ olakšani za svoje udjele, osim SAD-a i Kanade i vlasnika obveznica, udjel će dobiti sadašnji i bivši radnici kompanije kroz sindikat UAW (United Auto Workers) s kojim je nedavno GM uspio postići dogovor, vrlo brzo u odnosu na tradicionalni tempo i kooperativnost tih dviju strana.

Svijetu dosad relativno nepoznata kanadska tvrtka Magna zapravo je najveći proizvođač autodijelova u Kanadi, ali i jedna od najvećih kompanija u zemlji. Osnovana je 1957. pod imenom Multimatic, a današnji naziv dobila je nakon spajanja s tvrtkom Magna Electronic 1973. Ironicno, Magna najviše svojih proizvoda dostavlja upravo ‘Velikoj trojci’, koja će uskoro postati ‘Jedva dvojka’. Lista ipak ne staje na njima, mušterije su BMW, Volkswagen, Toyota i drugi. Magna već neko vrijeme pokušava proširiti svoje kapacitete. Prošle je godine pokušala kupiti Aston Martin brend od Forda, godinu prije i Chrysler od DaimlerChryslera, a ova je godina bila treća sreća. Kompanija zapošljava oko 80 tisuća ljudi u 240 tvornica diljem svijeta, poduprtnih sa 62 istraživačka centra u 14 zemalja. Prošle je godine ostvarila neto prihod od 23,7 milijardi dolara uz zaradu od 71 milijun dolara.

Ovaj ih je put u pravom smjeru pogurnula Vlada koja očito nema strpljenja za natezanje. Prema ugovoru, obveze kompanije prema radnicima, u obliku mirovinskoga i zdravstvenog osiguranja, smanjene su. Iako detalji još nisu poznati, nagada se da će putem udjela u kompaniji dug srezati s 20 na deset milijardi dolara, dok će se godišnji troškovi nadnica sniziti za jednu milijardu. Osim toga, promijenit će se i klasifikacija poslova tako da radnici mogu obavljati nekoliko različitih poslova. Sa svoje strane radnici su se obvezali da ne strajkaju do 2015., a u kompaniji će dobiti udjel od 17,5 posto i reprezentaciju u odboru u zamjenu za otpis dijela duga. Zatvaranje tvornica bit će neizbježno, pa se očekuje zatvaranje njih desetak, ukidanje marki Pontiac i Saab te otpuštanje oko 20 tisuća radnika, što je gotovo trećina ukupne radne snage u SAD-u. Godišnja ušteda mogla bi tako iznositi oko 1,3 milijarde dolara.

Radničko suvlasništvo, spašavanje vlastite guzice i sve veće uključivanje igrača u razvoju u veliki svjetski biznis, ključni su pojmovi cijele GM-Opel afere i svaki je zanimljiv na svoj način. Prvi sugerira koliko se lako premošćuju ideološke razlike kad je u pitanju spašavanje tonućeg broda. Nakon što je, zapravo bez većeg otpora, uvedena država na velika vrata, sada još i sindikati dobivaju izravne udjele u privatnim kompanijama u kojima rade, pa se postavlja pitanje koliko će još socijalizma tvrđava kapitalizma i poduzetništva moći izdržati, a da joj ostane ta titula.

Jedinstvo Europe, dopunjeno velikim poštovanjem zajedničkih pravila tržišne utakmice, žrtva je krize, sada već toliko izudarana da postaje neprepoznatljiva. Nijemci su svoje radnike i tvornice spasili, ali kakva će biti sudbina ostalih sasvim je neizvjesno i teško je vjerovati da će svi proći neokrznuti s obzirom na to da novi konzorcij namjerava od Opela napraviti svoj pogon za osvajanje tržišta u razvoju i upariti ga s ruskim proizvođačem Gazom. Negdje će biti viška radnika, a budu li to plaćali Rusi sigurno neće otpuštati svoje da bi zadržali skuplje Europljane. O zakonitosti subvencija, u sklopu zajedničkog tržišta, da se i ne govori. Što dovodi do trećeg kurioziteta GM-ova bankrota – signal da se slika gospodarskog ustroja svijeta naočigled mijenja. Još nedavno, ulazak ruske, k tome državne banke u njemački ponos bio bi dobra prvoaprilska šala. Danas se još jedino Rusi smiju.