Specijalitet od graha, kukuruza, ribe i mesa. Na istu tržnicu vratili smo se u vrijeme poslijepodnevnog odmora kad je sve utihnilo, a prodavačice glave naslonile na svoje dobro i čvrsto spavale.
I onda se ponovno kreće u akciju do sedam navečer, kad se gradska vreva počinje stišavati i prodavači na svojim ‘pick up-ovima’ odlaze kući na drugi kraj otoka. Otoka koji smo i mi drugi dan cijeli obišli i konačno se našli u tropskom raju, među brdašćima ukrašenima palmama i zelenim udolinama. Mogli smo samo zamisliti kako taj krajoblik izgleda u vrijeme kišnih razdoblja, koja traju od listopada do siječnja, kada se brda kupaju u zelenilu. Mi nismo bili te sreće, ali smo bili itekako svjesni nevjerojatne razlike u odnosu na sve što smo dotad vidjeli. Stanovnici Santiago žive posvuda – uz cestu, na vrhu brda, u velikim grupama sjede na zidićima i cijeli dan pričaju. Djeca i žene odlaze po vodu, skupljaju stada koza, muškarci u gotovo svakom mjestu igraju stolni nogomet, a tu i tamo netko stoji pokraj ceste i ne radeći ništa gleda u daljinu.
Prolazeći kombijem kroz ta fascinantna mjesta Kreolci su se za nama okretali i zacijelo smo za njih, kao skupina bijelaca koja se truska u minikombiju, bili atrakcija, da bismo poslije saznali kako su se zapravo okretali za našom vozačicom, jedinom ženom te profesijom na otoku. Bijelci njima ništa ne znače, a to je, s obzirom na neslavnu dijelu koja su za sobom ostavili, i razumljivo. Srž kapoveržanske povijesti nalazi se u meni osobno najljepšemu mjestu na Cabu Verdeu, manjem gradu Cidadu Velhi, najstarijem europskom gradiću u Africi i stjecištu svjetova u vrijeme trgovanja robljem, kad su se brodovima iz Afrike robovi slali prema Americi ili Europi. Za razliku od Sala s egzotičnim bijelim pijeskom, Velha, kao najjužnija točka, odiše crnim vulkanskim, na kojemu jednako crna mladež igra nogomet. Veličanstven, ali fotoaparatom neuhvatljiv prizor.
