Za uspješnu borbu protiv recesije treba novi društveni ugovor

Nova ekonomska politika morala bi sadržavati racionalizaciju javnih rashoda, nastavak tzv. fiskalne konsolidacije i fleksibilniju monetarnu politiku HNB-a.

Da bi antirecesijske mjere bile uspješne potrebno je novi društveni ugovor o tzv. raspadlji tereta jer se socijalni partneri moraju dogovoriti kako pravdno raspodijeliti restrikcije, kako pravdno raspoređiti troškove izlaska iz krize.

Efekti krize u realnom sektoru gospodarstva prelijevaju se na bankovni sektor, koji reagira suzdržanim kreditiranjem. Početkom ove godine izraženi su deprecijacijski pritisci, jer je povećana potražnja za devizama, zbog povećanih otplate vanjskoga duga, deficita vanjske trgovine i platne bilance, pa HNB povećava monetarne restrikcije. To djeluje na povećanje domaćih kamatnih stopa na novčanom tržištu, koje su povremeno bile ostvarene na povijesno visokoj razini iznad 40 posto, na prekonočne pozajmice banaka, uz izrazitu volatilnost kamatnih stopa i smanjenu kunsku likvidnost. Domaća nelikvidnost raste i poprima strukturnalna obilježja.

U osnovi, izostala je tzv. monetarna politika finog podešavanja, što poskupljuje domaće izvore financiranja, posljedično vodi rastu kamatnih stopa banaka na kreditne stanovništvu i privredi, te produbljuje recesiju i povećava nezaposlenost. Nastave li se takvi nepovoljni trendovi, prijeti stagnacija i deflacija, ili, što je još realnije s obzirom na najnovije projekcije, produbljena recesija i deflacija.

Ključni problem hrvatske ekonomije u 2009. godini bit će način rješavanja urednog servisiranja vanjskoga duga, koji je potkraj 2008. godine iznosio oko 100 posto BDP-a. To je posljedica pogrešne monetarne politike HNB-a u razdoblju od 1994. do 2009., te prociklički vođene fiskalne politike hrvatskih vlada od 1998. do 2009. Zbog toga, imamo problem dvostrukih deficita, deficita državnog proračuna i deficita platne bilance, koje treba istodobno rješavati.

Prioritet ima smanjivanje deficita platne bilance, a to nije moguće riješiti bez nove monetarne politike HNB-a, koja u tome mora zadržati stabilnost financijskog sustava. Također, postoji problem tečajnog rizika, zbog zaduživanja domaćega korporativnog sektora u inozemnim valutama.

Zbog globalne krize Hrvatskoj je otežan pristup međunarodnim tržištima kapitala. To otežava refinanciranje inozemnih obveza Hrvatske koje dospijevaju na naplatu 2009. godine u iznosu iznad 12 milijardi eura. U svakom slučaju, Hrvatska treba učiniti sve da izbjegne nemogućnost otplate svojega vanjskoga duga, odnosno nastanak dužničke krize i sistemskih financijskih krize, jer bi to moglo dovesti do snažnog pada hrvatskog BDP-a, od 10 posto i više, što je već definicija ekonomske depresije.

Suradnja s MMF-om u jednom bi trenutku mogla postati nužnom, ali ona bi se tada morala odvijati na novim osnovama. Naime, nova ekonomska doktrina MMF-a temelji se na teoriji i praksi postkeynezijazma. To konkretno znači da je glavni cilj financijskih aranžmana s MMF-om poticanje rasta ekonomije, a u drugom je planu makroekonomskih stabilnosti. Zbog toga, MMF dopušta ekspanzivnu fiskalnu politiku, korištenje fiskalnih stimulusa, anticikličke fiskalne politike, radi poticanja ekonomskog rasta i zapošljavanja te antideflatornu monetarnu politiku, kojoj je cilj poticanje potražnje u uvjetima recesije i deflacija. Nove kreditne olakšice MMF-a imaju manji stupanj uvjetovanosti, te se u novim aranžmanima s članicama Fonda zahtijeva društveni konsenzus između socijalnih partnera, radi uspješne provedbe antirecesijskih mjera.

Poduzmu li se dodatne antirecesijske mjere hrvatske Vlade i počne li HNB uvoditi antideflatorne mjere monetarne politike, Hrvatska bi iz krize mogla početi izlaziti tek početkom 2011. godine.