Kad nas tim ne prihvaća, vrijeme je da se zapitamo o sebi

Ako sliku vlastite vrijednosti tražimo u drugima, jer je nemamo u sebi, izlažemo se opasnosti da ne budemo prihvaćeni. A odbijanje sredine može nas demotivirati, izazvati nezadovoljstvo i strah od budućnosti.

Problem s kojim se susrećem moja je ambicioznosti koja se, u većoj tvrtki u kojoj trenutačno radim, pogrešno tumači. Često sam žrtva podmetanja, ogovaranja, spletki, a nadređeni me ne vole. Imam svoj stav i mislim da dobar rukovoditelj nije samo stručna već i visoko etična osoba kakva i nastojim biti, ali ljudi s kojima radim, nažalost, to ne uočavaju. Ignoriraju me (jednostavno ne pričaju sa mnom) i odbijaju me, a ja tome i ne znam pravi razlog ili možda znam, ali ne želim se mijenjati i tako ‘izgubiti sebe’ radi kolektiva. Ali, bojim se gubitka radnog mjesta. Trenutačno me u životu vodi iznimna želja za radom, stvaranjem, učenjem uz doprinos u kojoj se god sredini zateknem. Ne želim, međutim, biti ‘marioneta’ koja će služiti nekome dok će je nadređeni zastrašivati. Bitna mi je komunikacija u kolektivu. Želim znati više i biti okružena boljima od sebe, ali me oni ne žele u svom timu, barem ne u ovoj, drugoj tvrtki u kojoj radim otkako sam završila fakultet. Tražim dalje posao i vjerujem u bolje dane. Ambicioznost.

Svatko od nas teži tome da bude prihvaćen u sredini u kojoj živi i djeluje. Ako potvrđu vlastite vrijednosti vidimo u očima onih koje nas okružuju i vole, osjećamo se zadovoljnima i ispunjenima i sve nam ide od ruke. Misli i osjećaji su nam pozitivni, a djelovanje konstruktivno, kreativno i plodonosno. O sebi mislimo najbolje, svoje kvalitete doživljavamo kao put prema vlastitu rastu, a svoje sitne nedostatke ne doživljavamo presudnim preprekama. Odnosi s ljudima koji nas okružuju su pozitivni, konstruktivni i poticajni.

Kada sliku vlastite vrijednosti tražimo u drugima (jer je nemamo u sebi), izlažemo se opasnosti da ne budemo prihvaćeni. Ako nam slika o sebi nije dovoljno snažna i pozitivna, odbijanje sredine može nas demotivirati, ali i učiniti nezadovoljnima, u strahu za vlastitu budućnost. Negativne nas misli počinju opterećivati i izazivati nemir, osjećamo se kao žrtva, kao neshvaćeni kojeg se pogrešno razumije, kao napadnuti koji se treba braniti, kao netko koga se odbija i ignorira, a u svojoj okolini vidimo početak i kraj svoje priče.

Tada tražimo drugu sredinu i gle – sve se ponavlja. Čini nam da je cijeli svijet ‘pošandracao’ i da za nas nijedne nema mjesta, jer su naše vrijednosti jednostavno previsoke za okrutni svijet koji nas okružuje. Često naposljetku, umorni (a vi ste još mladi i puni energije!) odustanemo i mijenjamo se kako okolina traži od nas. Pristajemo tada biti marioneta, šutjeti, biti okruženi lošijima od sebe. Ili razvijemo bolesti kao alibi za odstup ili odustajanje. Što vam je činiti da ne odete u taj crni scenarij napadene i iscjelene osobe koja pristaje da bude što nije i što drugi žele? Rješenje je u preuzimanju kontrole nad sobom, a ne nad drugima. Predlažem vam da krenete od sebe i svojih misli i riječi, a posljedica će biti drugačije djelovanje i izbori.

Prije svega, promijenite svoje gledanje na situacije i ljude koji vas okružuju, a počnite mijenjanjem riječi kojima opisujete svoju situaciju. Umjesto borbe i straha odaberite suradnju, koju možete i sami inicirati. U tome će vam pomoći – osjećaji. Neka vam cilj bude da se osjećate dobro, a kada se osjećate loše, neka to bude znak da trebate promijeniti svoje reakcije. Pitajte se: Što bih u svom ponašanju mogla/o promijeniti da se osjećam bolje?

Odgovor na to pitanje u vašoj konkretnoj situaciji može biti nešto vrlo jednostavno, primjerice: Više ću promatrati nego reagirati, slušati više nego pričati, pitati više nego nametati drugima vlastito mišljenje. I učiti, ali i dalje ću biti ja, ali ja koja na svijet gleda kao na mjesto za priliku, a ne opasnost.