Srbija i dalje želi platiti dug Kosova od 1,2 milijarde dolara

Kriza je Rusiju ‘lupila’ mnogo žešće nego što je to očekivala uzdajući se u svoje goleme devizne rezerve. Loše vođena ekonomija, kupovanje američkih obveznica i neumjereno trošenje brzo tope rezerve, a rubalj klizi u inflaciju.

Da je Rusiju ozbiljno uzdrmala ekonomska kriza, u Moskvi više niko ne negira. Državne zlatno-valutne rezerve i dalje se drastično smanjuju. Premijer Vladimir Putin ovih je dana objasnio da će se situacija rapidno početi mijenjati kad se poveća svjetska potražnja za sirovinama. To je nedavno ustvrdio i ruski predsjednik Vlade, koji očekuje pomoć međunarodne zajednice.

• Novac iz proračuna stiže u rusku ekonomiju. Realno vidimo poboljšanje, ali Rusija sama ne može izaći iz krize. Potrebni su koordinirani napori na međunarodnoj razini – objasnio je Putin.

Samo prije nepunih godinu dana najviši ruski čelnici prognozirali su da će svjetska kriza zaobići njihovu zemlju i da će Rusija biti ‘otok ekonomske stabilnosti’. Putin i Medvedev vjerovali su svom zemljaku iz Sankt Peterburga, ministru financija Alekseju Kudrinu da su ruske devizne rezerve dovoljne da se začepe rupe i prebrodi kriza. Nije jasno kako je ekonomist tako visoke razine kao što je Aleksej Kudrin mogao previdjeti da rusko gospodarstvo nije autarhično i da ne živi i posluje u zatvorenom krugu. Ruske sirovine i poluproizvodi nude se na svjetskom tržištu, pa je njihova ponuda i potražnja izravno vezana uz potrebe zapadne ekonomije. Jednostavno rečeno, ako zapadna industrija slabo radi, nisu joj potrebne ni ruske sirovine, bez obzira na to koliko im padala cijena.

A upravo se to dogodilo. Prošle jeseni na Zapadu je drastično smanjena potražnja ruskog i ukrajinskog metala, ali i nafte i plina. Tako je počela presušivati devizna rijeka koja se slijevala u ruski državni proračun od visokih izvoznih carina. To je pak izravno utjecalo na mirovine i plaće u prosvjeti, vojsci i policiji, to više što su realna primanja i tako smanjena 30-ak posto. Ljetos je dolar vrijedio 23 rublja. Već nakon nekoliko mjeseci rubalj je skliznuo trećinu, pa se danas za dolar dobiva 33 rublja.

Osim toga, rusko je rukovodstvo, očito, podcijenilo veliki problem korporativne zaduženosti u inozemstvu. Velike kompanije i ruske banke nemilosrdno su se zaduživale u Evropi i svijetu vjerujući da će potražnja i cijena ruskih sirovina još dugo biti visoke i da će se krediti bezbolno vraćati. Ruski vanjski dug dostigao je maksimum potkraj 2008. i ljetos je bio 542,1 milijardu dolara. Od toga je 499,3 milijarde bio dug privatnih kompanija i banaka. Rusija je imala najveće devizne rezerve, gotovo 600 milijarda dolara, ali gotovo bi sve trebalo otići na otplate dugova unatoč tomu što je u prvom ovogodišnjem kvartalu vanjski dug privatnih kompanija bio smanjen 28,9 milijardi dolara. Jasno je da su krediti uzeti na dulje razdoblje, ali kad kompanije više nemaju planirani prihod, i male kamate velik su kamen oko vrata.

A ruski su divovi upali u probleme istog trenutka kad je gotovo za pola pala potražnja za naftom, plinom i metalom na svjetskom tržištu. U red za dobivanje povoljnih državnih spasićkih kredita stali su i oni koji se po svijetu šepure kao vlasnici golemih jahta, privatnih aviona i skupih vila. Zbog toga se i rasplamsala javno polemika: treba li oligarsima pomagati da vraćaju dugove ili ih treba pustiti da sami rješavaju svoje nevolje?

Mnogo je onih koji misle da ruske milijardere treba pustiti da se koprcaju kako znaju i umiju. No oligarsi su vlasnici velikih metalurških i drugih kombinata u kojima je na tisuće zaposlenih koji će se naći na ulici ako proizvodnja stane. Da bi sačuvali socijalni mir, Putin i Medvedev odlučili su da država pomogne vlasnicima velikih kombinata u vraćanju dospjelih kreditnih rata. Tako je Ruski aluminij od države dobio 4,5 milijarda dolara kredita, Alfa grupa dve milijarde, moćni Evraz 1,8 milijardi, a Interros 750 milijuna dolara. Državnu injekciju dobio je i kod nas poznati Mečel, koji je jedno vrijeme bio vlasnik sisačke Željezare.

Protivnici državnog plana davanja financijske infuzije najmoćnijima objašnjavaju da njihovi oligarsi imaju dovoljno novca spremljenog u inozemstvu, pa je glupo da im Vlada pomaže. Primjerice, Rusalovi su dioničari za razdoblje od 2005. do 2007. dobili dividende od šest milijardi dolara, dioničari Alfa grupe sedam milijardi, a vlasnici Norilnika 1,3 milijarde dolara.

• Ako žele, oligarsi lako mogu i sami spasiti svoje kompanije – tvrdi Stanislav Belkovski, poznati moskovski politolog. Belkovski kategorički tvrdi da se Oleg Deripaska želi riješiti nevolja s Rusalom i ‘uvaliti’ ga državi jer je do sada iz njega izvukao sve sokove. Rusalov je dug 14 milijarda dolara, pa bi Deripaski, koji je donedavno bio najbogatiji čovek u Rusiji, sigurno odgovaralo da dugove preuzme ‘netko drugi’. I dosadašnji vlasnici Noriljskog nikla vide izlaz iz sadašnje situacije u udruživanju s državom. U Rusiji do sada nije bilo primjera da bi bogataš prodao svoju imovinu radi vraćanja dugova. Svi i dalje žive na visokoj nozi i ne stežu remen.

Da je u Rusiji situacija ozbiljna, pokazuje i to da Rusija ne namjerava više financijski pomagati bivše sovjetske republike, nego sa svima prelazi na ekonomske odnose.

• Petnaestak je godina Rusija izlazila ususret bivšim sovjetskim republikama i prodavala im energente i sirovine po nekoliko puta nižim cijenama od onih na svjetskom tržištu. To je razdoblje završeno, prelazimo na tržišne odnose – rekao je nedavno Putin.

Energeti će se prodavati po tržišnim cijenama, a Rusija će također prema svjetskim tarifama plaćati tranzitne usluge.

Početak ovog tjedna u Srbiji su obilježile dvije vijesti. Jedna je da je Vijeće direktora Međunarodnoga monetarnog fonda i službeno odobrilo Srbiji ‘pomoć od tri milijarde eura’, a druga da je isto Vijeće posve prihvatilo kosovsko članstvo i tako priznalo ‘južnu srpsku pokrajinu’ kao neovisnu, bar kad je riječ o MMF-u. Nitko se, međutim, od službenih osoba nije oglasio i okarakterizirao MMF-ov potez kao zabijanje noža u leđa, što je ustaši običaj srpskog Ministarstva vanjskih poslova kad Kosovo prizna neka svjetska država. A priča o primanju Kosova u MMF aktualna je koliko i sama neovisnost.

Problem se, zapravo, očituje na dvije razine. Prvi je već spomenut podatak da je MMF de facto priznao neovisnost Kosova prihvaćanjem članstva, i to upravo u trenutku kad makroekonomska stabilnost zemlje ovisi o njegovoj pomoći, a drugi je kosovski dug, kojeg se Srbija ne želi odreći jer ‘Kosovo je Srbija’, a koji bi nakon što je postao 186. država članica MMF-a Kosovo trebalo preuzeti na sebe.

Sama vijest da će Kosovo postati novom članicom u Beogradu, naravno, nije prihvaćena s oduševljenjem.

• Takav se ishod mogao očekivati, teško ga je bilo zaustaviti, ali mi ne odustajemo od obrane svojeg integriteta u ključnim institucijama u kojima se u svijetu potvrđuje neovisnost pojedinih država. To je institucija UN-a – pokušao je umiriti javnost predsjednik Boris Tadić.

Istu priču čuli smo i od premijera, ali i brojnih nacionalno osviještenih analitičara koji tvrde da je od primanja Kosova u MMF mnogo važnija odluka Međunarodnog suda pravde u Haagu o pravnoj valjanosti samoproglašenja neovisnosti. Pravdalo se i načinom odlučivanja u MMF-u, odnosno podatkom da zemlje koje su već priznale Kosovo imaju najveću kvotu u odlučivanju, pa je sasvim logično da je donesena takva odluka, a kad je već tako, valja vidjeti što bi se moglo iz toga izvući.

Još u prošlom sazivu Vlade, dakle za vrijeme premijerovanja Vojislava Koštunice, kad je bilo riječi o mogućnosti da Kosovo postane član MMF-a i Svjetske banke, Mladen Dinkić, tada ministar financija, a sada ekonomije, govorio je da bi se tako Srbija oslobodila brige teške 1,2 milijarde dolara, koliki je, zapravo, kosovski dug Pariškom i Londonskom klubu vjerovnika i Svjetskoj banci, a koji Srbija mora vratiti u idućih deset godina. Čisto radi usporedbe, rupa u proračunu zbog koje je Srbija morala prihvatiti nepopularne mjere milijardu je eura, dakle malo više od ukupnoga kosovskog duga. Međutim, tada je to činio Koštunica, a danas, očito, Tadić i Cvetković braneći svim silama ‘pravo’ Srbije da vratiti kosovski dug. ‘Kosovski je dug naš!’ ušiće se čuje u Parlamentu i Vladi.

Prošlo je točno 10 godina otkad Beograd nema apsolutnu nikakvu vlast nad Prištinom. Stoga je manipulacija dugom idealna za domaću javnost, koja ne vidi dalje od svog nosa. Od svete srpske zemlje ostao je samo dug, stoga valja i to reći: dug je srce Srbije.